Ovih dana saznadosmo za još jedno uskraćivanje slobode govora. Uprava glavnog grada Podgorice zabranila je pozorišnu predstvu naručenu od strane Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada. Ta ista uprava grada prethodno je platila tu predstavu ciglo 11 000 eura.
Nije problem što je u ovoj opštoj nemaštini uprava grada Podgorice bacila 11 000 eura. Dešavalo se to i mnogo puta ranije sa mnogo većim iznosima i u mnogo sumnjivijim okolnostima. Veći problem od samog novca je to što Uprava grada Podgorice svoje stanovnike, a ima ih preko 150 000, uporno pokušava zadržati u mračnom jednoumlju. Predsjedniku grada i njegovoj saradničkoj ekipi niko ne može zabraniti da žive i djeluju u idolopoklonstvu ali je neprihvatljivo da svoje idolopoklonstvo nameću gradu sa toliko žitelja pogotovo poslije 30. avgusta 2020. godine.
Uprava grada kaže da razlog zabrane pozorišne predstave nije idolopoklonstvo prema liku predsjednika njihove partije i naše države već nepoštovanje ugovora. Zlatko Paković pozorišni režiser, pisac i novinar iz Beograda s kojim je Uprava grada sklopila ugovor tvrdi da je u pitanju cenzura i pokušaj gašenja umjetničkih sloboda.
Juče je u medijima objavljen dio teksta predstave koji je po svemu sudeći uzrok zabranjivanja predstave. Sjećate li se veoma raširene filmske scene u kojoj glumac stoji pred ogledalom i razgovara sa zamišljenom osobom, odnosno vježba ono što će reći toj osobi. Kao recimo Robert de Niro u filmu Taksista.
Scena je popraćena riječima: “Da li se meni obraćaš? Da li se meni obraćaš?…” Slijedi pauza. Onda glumac upire prst prema samom sebi i više puta s izrazom nevjerice na licu ponavlja zamišljenom liku u ogledalu: “Da li se meni obraćaš? Da li se meni obraćaš?
U predstavi Pjer Paolo Pazolini režira Strašni sud koju je od autora i režisera Zlatka Pakovića naručila uprava grada Podgorice dešava se nešto slično. Režiser Paković izvodi na scenu predsjednika države Mila Đukanovića. U interaktivnoj formi predsjednik se obraća režiseru komada riječima koje je režiser napisao.
Mislim da bi ta, od strane Uprave grada zabranjena rečenica, ostavila jak utisak na pozorišne gledaoce ukoliko bi se scena s rečenicom odigrala baš ispred ogledala. U stilu holivudskih filmova predsjednik bi se obratio svom dvojniku riječima: Da li se meni obraćaš? Da li se meni obraćaš? Da li se meni obraćaš…
“Da se, poslije tri decenije na vlasti, odreknem vlasti i, pritom, grozomorno, da lažno optužim samoga sebe… Ja se, dakle, ovdje kobajagi odričem i cjelokupne svoje imovine – što one koja se, manjim dijelom, vodi na moje ime, što one koja se, neuporedivo većim dijelom, vodi na ni sam ne znam koliko tuđih imena”.
Zbog gornje, doslovne prepisane rečenice, koju je autor i režiser predstave namijenio liku predsjednika Mila Đukanovića zabranjena je pozorišna predstava plaćena 11 000 eura. Nema ništa ni čudno ni novo u tome što su cenzure vjeran pratilac totalitarnih režima. Kada izostanu cenzure državnih institucija, nastupaju autocenzure članova DPS-a i njihovih partijskih medija.
Prošle godine je crnogorska štampa opisala jedan takav, takođe pozorišni događaj koji se zbio u Nikšiću. Podsjetimo se novinskog izvještaja.
“Prilikom prošloneđeljnog izvođenja predstave „Sin“ Kraljevskog pozorišta „Zetski Dom“ u Nikšiću, prvi čovjek grada Veselin Grbović i i njegova supruga Lidija, revoltirani tekstom i performansom u prvom dijelu predstave, dobacivali su glumcu Srđanu Grahovcu a potom u znak protesta napustili salu. Tekst ovog pozorišnog komada govori o državi u kojoj se nije ratovalo ali se u njoj gine od zalutalih metaka, o snijegu u januaru koji iznenadi predsjednike i zavije ih na Badnje veče, o kriminalcima iz Budve i drugih gradova Crne Gore.”
Sve ovo su više nego očigledni primjeri napada na slobodu govora i što je još gore na slobodu umjetničkog izražavanja. U Crnoj Gori državi kandidatu za članstvo u EU uskraćivanje slobode govora i umjetničkog izražavanja javlja se kao posljedica kulta ličnosti.
Biće interesantno vidjeti kako će na ugroženost slobode govora i umjetničkog izražavanja reagovati medijski glasnogovornici DPS-a poput Pobjede, Portala Analitika i sličnih. Hoće li ponovo zamahati onom svojom čuvenom rečenicom. Hoće li i povodom zabranjene pozorišne predstave, u svom poznatom maniru “obavijestiti europarlamentarce, američke kongresmene i senatore, kao i evropske i svjetske medije”*, o još jednom napadu na Crnu Goru koji dolazi iz Beograda.
*Citat je preuzet iz uobičajenih obraćanja DPS medija svojim evroatlantskim partnerima
Ranko Rajković
