Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Prošle su četiri decenije od zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu, jedine (uz one ljetnje u Moskvi 1980) koje su se zbile u zemljama komunističkog bloka. Samo, ove sarajevske nijesu bile bojkotovane ni od koga, i predstavljale su jednu od najljepših izdanja bivše SFRJ u njenoj istoriji.
Igmanske nordijske trke, muška skijanja na Bjelašnici, ženska na Jahorini, bob i sankanje na Trebeviću, umjetničko klizanje u Zetri…. i svuda prisutni Vučko. Društveni ideal komunističkog napretka i nesvrstanosti raspao nam se pred očima. Sarajevo je postalo simbol zastrašujućeg rata. A Vučko se pretvorio u olinjalog starog vuka, koga love svi.
Rim, u koga vode svi putevi, rodio se od jedne vučice. A Sarajevo, iz koga od rata na ovamo svi bježe, dijeli sudbinu prognanog vuka.
Prije ravno 40 godina, radovali smo se Juretu Franku, simpatičnom Slovencu, koji je u veleslalomskoj trci osvojio prvu medalju za Jugoslaviju na zimskim igrama. I to srebrnu. Tada je, kao nagradu za taj istorijski uspjeh i svojevrsnu pobjedu domaćina, dobio – kolor televizor. Današnji medijski junaci, za mnogo manje uspjehe, dobijaju više. Puno više. Ali oni ostaju bezimeni u odnosu na besmrtni Frankov lik.
Vučko se nagledao svega. Predstavljen je pobjegao u goru, da tamo skonča kao i svaka druga zvjerka. Ili je jednostavno otišao u legendu, tamo gdje opstaju kao besmrtne, sve lijepe ideje ovoga svijeta. Uglavnom, teško da ćemo nešto slično, poput njega i njegovih igra, ikada više vidjeti na ovim prostorima.
Do čitanja u sljedećem broju….
