Piše: Leon Ćevanić
Izjava „kako sam sistematski uništen od idiota“, upotrijebljena kao uvertira izlaganja o nesretnoj prošlosti ili nesretnoj sudbini pojedinca, skupine, pa i nekog čitavog mjesta, zemlje, generacije ili svijeta, čak i posve lišena svojih filmskih asocijacija, u našem bi se podneblju vjerojatno doživjela kao svima poznata i univerzalno primjenjiva, s prizvukom koji navodi na pomisao da ju je u nekom sličnom obliku svatko od nas dosad čuo već nebrojeno puta.
Takva situacija pritom nije nimalo neobična s obzirom na to da se u ovakvoj formulaciji, odnosno sustavu vrijednosti koji bi rezultirao njezinim nastajanjem, preklapaju najprije jedan tipični balkanski stav u odnosu prema okolini u kojem za svačije osobne probleme krivac mora biti netko drugi, ali i jednako tipični, nažalost ne samo balkanski slučaj u kojem su, kada je riječ o ispoljavanju moći nadređenih i birokratskog aparata, životi mnogih zaista zagorčani tuđim propustima ili ambicijama. Misao o sistematskom uništavanju kojim rukovode idioti stoga bi mogla efektno služiti kao zajednička parola svake ovdašnje generacije, neovisno o tome što bi kroz godine počela podrazumijevati neki drugi sistem i neke druge idiote.
Uvidom u radnju istoimenog filma Slobodana Šijana iz 1983. godine, danas vjerojatno najmanje poznatom njegovom redateljskom ostvarenju, njezina se primjenjivost očekivano nastavlja širiti u sve većem broju paralela s našom svakodnevicom. Štoviše, protok vremena i svjetonazorski odmak od trenutka njegova objavljivanja pa do današnjih dana kao da konstantno unaprjeđuje smisao i dubinu ovog đela. Naime, dok je u vremenu svoga nastanka, vremenu socijalističke Jugoslavije koja je ubrzano započinjala proces razgradnje svih svojih temeljnih ideoloških mitova, protagonist Babi Papuška (još jedno maestralno glumačko ostvarenje Bate Stojkovića), neostvareni revolucionar i zaljubljenik u lik i đelo Če Gevare, mogao biti tumačen samo u svjetlu naglašenog satiričkog pogleda na vladajući režim odnosno njegove ekstremne pristaše, utemeljivanjem novog društveno-političko-ekonomskog okvira on je postao netko nad kime se kod gledatelja lako može razviti empatija, pa čak i žal uz činjenicu što njemu slični pravodobno nisu bili iskreno saslušani.
Vladimir Kolarić: Od Vavilona do nebeskog Jerusalima – Mige i album „Teozis“
Takav dojam svakako pojačava i stanje u kojem je broj onih koji bi sami sebe mogli istaknuti kao njemu slične istodobno počinjao drastično rasti. U Babijevoj ličnosti tako su se od 1990-ih godina mogli pronaći ostarjeli partizani koji su doživjeli raspad zemlje koju su stvorili, radnici prodanih i propalih poduzeća preko noći poslani na ulicu ili degradirani u kategoriju „đelatnika“, školski predavači socijalističkog samoupravljanja, obrane i zaštite, pa i domaćinstva koji su morali biti suočeni s odlukom da je znanje koje su prenosili mladima postalo suvišno, kao i mnogi drugi.
Ukoliko, poput Babija Papuške, najprije posegnemo za Marksovim tumačenjima, uključujući i ono o ponavljanju povijesti kao tragedije, a potom kao farse, mogli bismo zaključiti da je i film „Kako sam sistematski uništen od idiota“ u četrdeset godina svog postojanja doživio preobrazbu iz priče o tragediji pojedinca u aktualnu farsu čitavog postjugoslavenskog podneblja. Ako se u tom duhu ustanovi kako je tipska ličnost koju utjelovljuje Babi Papuška i koja je sve vrijeme stavom i idejama mogla ostati nepromijenjena kao takva prešla put od nekadašnjeg čudaka koji iz dosade bije odavno dobivene bitke, pa do današnjeg s pravom ogorčenog intelektualca, njezinim je primjerom još jednom dokazana istinitost teze najbolje sročene u grafitu koji je godinama stajao na pročelju zgrade na uglu zagrebačkih ulica Prilaz baruna Filipovića i Zagrebačka cesta, a koji glasi „Kako vrijeme prolazi, pesimisti postaju realisti, a optimisti loše informirani utopisti“. I baš kao što su od ovog natpisa do danas ostali samo tragovi, ostavljeni da do kraja izblijede, istu sudbinu zasad, čini se, proživljavaju i Babijevi, ali i svačiji drugi ideali.
Aktualnost Šijanovog junaka danas
Zadržimo li se pak na načelu da Babi Papuška, za postizanje pravog efekta poruke svog filma, i u današnje vrijeme mora biti shvaćan kao osoba iznikla iz vladajuće svjetonazorske paradigme, ali pritom istoj pristupa iz znatno ekstremnijeg, dogmatskog ugla, pojačavajući tako svoju ogorčenost okolinom i smjerom u kojem se društvo kreće, jednako vrijednih primjera i dalje neće nedostajati. U današnjoj Hrvatskoj tragičnost Babijevog lika bi, jednako kao i među partizanima, mogla biti prepoznata i u liku branitelja poslanih u prijevremenu mirovinu i stoga prepuštenim egzistencijalnim krizama, različitim ovisnostima i sjećanju na staru slavu koji u ovakvoj kombinaciji, kao i u Šijanovom filmu, često završe samoubojstvom. Nešto od njegove osobnosti moglo bi se podjednako pripisati i onim biračima, ukoliko takvi uopće još postoje, koji vjeruju u demokratski postupak i parlamentarne prakse pa na izborima određenu stranku zaokružuju iz ideala, a ne koristoljublja. A i onima koji i dalje vjeruju u ideal sigurnosti jedinstvene Europe kao zajednice „ujedinjenih u različitosti“. Ustvari, ispravno bi bilo filmu „Kako sam sistematski uništen od idiota“ pristupati s ovakvim, dvostrukim tumačenjem gđe Babi Papuška postaje primjenjiv u svakom vremenu, i kao utjelovljenje poluđelog Don Kihota zarobljenog u vlastitoj prošlosti i mitovima, a i kao utjelovljenje genija koji u nedorasloj sredini ne može prodisati. Naravno, sve iz razloga što je i jednih i drugih među nama sve više, u skladu s pravilima modernoga globaliziranog, ali ipak iznad svega individualiziranog svijeta.
Ipak, motiv ludila kao rezultata svjetonazorske, a stoga ujedno i temperamentne neprilagođenosti okolini, nikako se ne bi smio označiti kao kakva nova pojava, nastala tek sa suvremenim globalizmom, pa niti sa socijalizmom. O čuđenju nad neshvaćenim idealistima kao stanovnicima imaginarija našega prostora među ostalim svjedoče brojna literarna ostvarenja poput „Pronevjerenih ideala“ Ksavera Šandora Gjalskog, čiji je naslov tek u skladu s duhom vremena ljepše formulirano dočaravanje stanja koje opisuje naslov Šijanovog filma, ili pak lik Đure Martića iz novele Janka Leskovara koji je poludio od vlastitih filozofskih uvida i činjenice da ih nema s kime podijeliti. I iako je odnos društva prema takvim osobama samorazumljivo negativan, u đelima fikcije oni postaju stvarni junaci, ljudi čija se imena upisuju u vječnost.
Fanatizam u vremenu apatije
U tom svjetlu, posebno je zanimljivo što se, nakon što promotrimo životni put Babija Papuške, poruka filma „Kako sam sistematski uništen od idiota“ ipak ne može svesti tek na slavni stih „za ideale ginu budale“. Naprotiv, Babi Papuška, usprkos svim svojim uvrnutim i moralno upitnim postupcima iz filma koji bi ga trebali portretirati kao klasičnog antijunaka, uvijek ostaje doživljen kao pozitivac, kao romantičar i zanesenjak pozom bliži Servantesu iz Malog mista nego li svojim političkim idolima zbog kojih bi se možda bolje snalazio u okruženju ozbiljnijih političkih uradaka poput Hagmanovih „Jagoda i krvi“. Iako njegova razlika u odnosu na uobičajene fiktivne ekscentrike, fokusirane na različite oblike umjetničkog stvaralaštva, ostaje u tome što je Babijeva fiksacija isključivo politička i ideološka, a iz čega nužno proizlazi i nastanak potencijalne odbojnosti dijela publike prema njegovom liku, on ipak ostaje univerzalno doživljenim pozitivcem baš zato što je ostao svoj, fanatičan u putu koji si je sam dodijelio. Stoga upravo ovakve situacije podsjećaju da, iako se on danas primarno asocira sa zloćudnim pojavama poput terorizma, pojam fanatika u svojoj biti ostaje neutralan, a lako može predstavljati i pozitivnu osobinu. Definiran kao označitelj osobe koja je spremna i pod cijenu vlastite sigurnosti boriti za svoje ideale, fanatizam se u vremenu opće apatije ističe kao osobina koje bi u društvu trebalo biti znatno više. Iako lik Babija Papuške svakako nije najbolja osoba koja bi nas tome trebala naučiti, neće biti na odmet da nas još koji put preko ekrana ili velikog platna na to podsjeti.
Izvor: P- Portal
