Piše: Vladimir Kolarić
Hip-hop autor Mige svoj tek izašli albim „Teozis“ strukturiše upravo u skladu sa naslovom (teozis = oboženje), vodeći nas putem otkrivanja svetlosti koja nas od Vavilona iz prve pesme vodi ka upečatljivoj viziji i iskustvu Nebeskog Jerusalima u poslednjoj („Pastir“). Ovaj svet je za njega Vavilon i lavirint, u kom se najbolje snalaze čudovišta, za koja (kao da) je i projektovan, pa pripovedački glas i sebe vidi kao čudovište, sve dok se utapa u načela tog vavilonskog, odnosno ovosvetskog života.
Ovaj život je pored nasilnosti i totalne kontrole Vavilona i vavilonske horizontalnosti i začaranosti (kultom i magijom sile i ovosvetske moći), istovemeno i nemir, magla, nestalnost, razvejanost, u kome svi živimo kao „prašina na vetru“. U takvom svetu nas iz beživotne i neživotne začaranosti i obamrlosti može trgnuti samo „trn“ nekog teškog iskustva, bliske smrti, ili osećaj bezizlaznog besmisla („šta me je dovde dovelo?“), koji može da vodi (auto)destrukciji ali i spoznaji da je sjaj Vavilona zapravo sivilo pustinje, a njegova obećanja prašina.
Postepeno, iz pesme u pesmu, ovaj svet nam se, kroz vizuru i iskustvo pesničkog glasa otkriva kao „vir zlobe“, ali iz koga „bekstvo nije izbor“; čovek je željan slobode i ljubavi, ali ovaj svet ga utapa u sebe kao tmasta reka, guši ga dok ga ne uguši ili usisa u sebe, što je podjednako pogubno, i predstavlja stupanje i pristajanje na carstvo smrti, na njenu večnost, silu i vlast, umesto večnosti, sile i vlasti života. Ali takvo iskustvo i spoznaja nisu bezbedne ni lake, jer svet ovaj ima svoje saveznike u onima koji nam nude i obećavaju bezgraničnu slobodu i oslobođenje od svih tegobnosti i briga, a zapravo žele da nam „uzmu dušu“.
Novac, kao idol i time magijska zamena za trenscendenciju, ne daje nam odgovor na to koliko vredi sloboda, jer ono o čemu on može da svedoči je jedno ropstvo, porobljavanje načelu ovoga sveta. A svet nam puni čašu sobom, svojom otežalošću i grehovnošću koju prihvatamo kao svoju sopstvenu i za nas prirodnu; toliko je puni da se pitamo koliko još u nju može i mora da stane pre nego što je iskapimo, i potonemo zajedno za težinom sve te truleži i otrova u sebi, možda i zauvek.
Suočen sa spoznajom prave prirode ovog sveta, pesnički glas u jednom trenutku kaže da je sve što mu treba u svetu „mir Božiji“, i da neće da (mu) se preda jer je „sin Božiji“. Ovo podrazumeva spoznaju da je đavo taj koji je pokušao da „ukrade poredak“ i da mu se svaki „sin Božiji“ mora suprotstaviti, i to najpre u sebi samom.
Tek s tom spoznajom, koja potiče iz postepene i sve bolnije i nepodnošljivije svesti o sopstvenoj uronjenosti u greh, kao princip sveta ovog, koji u zlu leži i čije je knez zna se već ko, moguće je da se pesničkom glasu obrati Bog – ili tačnije da on postane sposoban da čuje glas Božiji – a koji ga najpre pita da li je odbacio zlo, Na to naš hodočasnik od Vavilona ka Nebeskom Jerusalimu odgovara kako mu se, tako osposobljenom da čuje glas Božiji, „u dušu spokoj vratio“ i da sada „sija kao lampion“, čime postaje spreman da kao mitski Gilgameš krene u potragu za besmrtnošću.
Na tom putu mu se otvaraju oči za bol i patnju, kao i (samo)obmanu onih koji sebe vide kao ovozemaljske bogove, jer u „srcu nosi ljubav“. Na taj način, tek kad sretnemo svetlost Božiju bekstvo od sveta može da se pretvori u istinsko traganje za večnošću i stupanje u večnost. Susret sa svetlošću i poziv na koji je konačno spreman da odgovari, našeg tragača čini kadrim kako za borbu protiv zla, tako i za smrt, koju sada vidi ne kao kraj i poraz, nego kao trepetan ali i ushićujuć, prelazak u večnost.
Najzad, u poslednjoj pesmi pod nazivom „Pastir“ Mige nudi apokaliptičku viziju preobražaja čoveka-tragaoca i celog sveta, gde čaša greha postaje čaša spasa. Pastir, odnosno Hristos u slavi, pred nas stupa obučen u „silu s visine“ i uvodi nas u grad čijim „pločnicima ne hodaju moćnici“, i u čijem centru je „izvor života“. Ako slediš glas Pastira-Hrista mnogi „Irodi će te smatrati izrodom“, ali oni kojima je „korak već utaban“ ne sumnjaju da „kada krene da veje“ jedino oni mogu ostati na nogama, i da je taj glas za koju su se osmelili da ga čuju i slede, zapravo jedini pravi „govor slobode“, u svim svetovima u kojima učestvujemo i u kojima prisutvujemo.
Mige na albumu „Teozis“ superiono dekodira pali svet, kao prostor nasilja, manipulacije, lavirintske bezizlasnosti, egzistencijalne razvejanosti i u krajnjoj liniji smrti, suprotstavljajući mu silu Božiju i viđenje Nebeskog Jerusalima, Carstva Božijeg, koje se osvaja u slobodi i ljubavi i koje polako ulazi u naš svet i prožima ga, preobražava, upravo onoliko koliko je u nama, u svakom od nas, iste te slobode i ljubavi. Polako nas priprema, prosvetljava i pročišćava za Pastirov dolazak u slavi („Maran ata!“), kada će Gospod ponovo prigrliti, okupiti i ujediniti svu svoju decu, sav ljudski rod ako se može, u život večni.
