Piše: Đuro Radosavović
Jedan tip iz Pariza, Nikola se zove i to mu je i ime pod kojim nastupa, izdao je početkom 2024. godine album sa petnaest pjesama na francuskom jeziku. Album nosi naziv MNE. Nikola vuče korijene iz Crne Gore, i kroz čitav album provijava ogromna emocija prema Crnoj Gori. Ali te emocije nisu banalne, patriotski isplative i nisu na prvu loptu. On to čini iskreno, bez ostatka, samo sam, i zato uspijeva u tome što je naumio. Publika u Francuskoj pjeva na koncertima njegove pjesme, vrlo vjerovatno nesvjesna toponima koji se pominju u pjesmama. Publika sjajno reaguje na emociju koju im Nikola pruža.
Na tom prezanimljivom albumu ima mnogo pjesama koje vrijedi pomenuti, i zato što su kvalitetne, a neke vrijedi pomenuti i zbog samog imena. Jedna pjesma nosi naziv Zeta. On govori o ponosu predaka koji ga pokreće, kako će spakovati kofere i otići, pjeva o pasošima i granicama i kao punchline , iznosi ideju da će ostaviti sve i otići na selo, u Zetu. Taj odlazak, odnosno neka vrsta povratka u Zetu postavlja se kao imperativ, Zeta postaje mitsko mjesto. On u Zetu ne bježi, on se njoj vraća! Ta pjesma je emotivna, energična, fantastična i zvučna. Ta pjesma je strašno važna.
Njegov stil teško je definisati jer varira od pjesme do pjesme. Tu ima elemenata repa, pripovijedanja, kantautorstva, zvuka Balkana, elektronike ali sve je moderno upakovano. Nikola izgleda naizgled jednostavno, u bijeloj trikmajici, kao da je izašao iz Kasovicevog filma La Haine. To je pitanje generacije koja ne popušta i ne podilazi. Čini se da ono što je nekad bio Noir Desir, da je Nikola na tom tragu i stavu, ali najviše na tragu albuma One trip/One noise. Nema poze, a ima potrebu da komentariše društvo i da ništa ne prećuti, da mu i tekst bude katkad angažovan, a uvijek emotivan, a sve upakovano savremeno.
Jedna pjesma sa Nikolinog albuma zove se Podgorica. Ona počinje stihom koji kaže “ja nisam odavde” a završava se strašnim stihom koji bi se najslobodnije mogao prevesti kao: “vidio sam moje nade koje umiru daleko od Podgorice”. Pjesma Podgorica ima ritam i emociju kao kad pjeva Ksenija Cicvarić, ali ovog puta izuzetnu pjesmu Podgorici na francuskom jeziku pjeva Nikola.
Važna je i pjesma Au bord de la mer. Tu pjesmu prati spot kao da je rađen u maniru cinema verite. Tu je đed, terasa sa plastičnim stolicama, kafa se kuva, smokve se jedu, sjedi na krovu Opela kod Kombinata aluminijuma, čamcem prelazi Skadarsko jezero. To je Crna Gora u malom, iz sasvim drugog i zanimljivog ugla.
Nikola u jednoj pjesmi kaže da ga spašavaju riječi koje padaju sa neba, da bi bez njih bio zaglavljen, te da piše pjesme na papirićima za cigarete, tačnije na onome što se danas zovu rizle, a nekad su se zvali “kartice duvanske”. Odlična je to metafora. Skoro svaka pjesma na MNE albumu puna je slika, skoro svaki stih je jedna sličica iz života.
MNE je važan album, jer je iskren, pun emocija, moderan, i spaja Zetu, Podgoricu i Pariz na najljepši mogući način. Jedna pjesma nosi naziv: “Baba i Deda” i ovo nije prevod sa francuskog, tako se pjesma zove u originalu i to je prelijep omaž.
Bilo bi lijepo da Nikola album MNE nekad odsvira i otpjeva u Crnogorskom narodnom pozorištu. Bio bi to spektakl, bilo bi to emotivno, da se te dvije pjesme Zeta i Podgorica vrate kući.
Do tad, slušajte Nikolu iz Pariza i album MNE, da čujete kako se na iskren način i na veliko i iskreno vole male važne stvari iz Crne Gore.
Izvor: Vijesti
