Piše: Kris Hedžis
Naši prekomorski logori, za sada, nalaze se u El Salvadoru i u zalivu Gvantanamo na Kubi. Ali, ne očekujte da će tu i ostati. Kad jednom postanu normalizovani, ne samo za imigrante i stanovnike koje je deportovao SAD, nego i za same američke državljane, ovi logori će se preseliti i na tlo Sjedinjenih Država. To je vrlo kratak korak od naših zatvora — već sada punih nasilja i zlostavljanja — do koncentracionih logora, gdje su zatočenici potpuno odsječeni od spoljašnjeg svijeta, „nestaju“, nemaju pristup advokatu i gurnuti su u smrdljive, prenapunjene ćelije.
Zatvorenici u logorima u El Salvadoru spavaju na podu ili u samicama, u potpunom mraku. Mnogi od njih boluju od tuberkuloze, gljivičnih infekcija, šuge, teške neuhranjenosti i hroničnih probavnih problema. Hrane ih pokvarenom hranom. Podvrgnuti su batinama. Trpe torture, uključujući simuliranje davljenja (voterbording) i prisiljavanje da goli ulaze u bačve s ledenom vodom, prema izvještaju organizacije Hjuman Rajts Voč. Američki Stejt department je 2023. godine opisivao uslove u zatvorima kao „opasne po život“, i to čak prije nego što je vlada El Salvadora u martu 2022. proglasila „stanje izuzetka“. Prema njihovim navodima, situacija se drastično pogoršala nakon što je dodatno pritvoreno 72.000 ljudi. Oko 375 zatvorenika je preminulo u logorima otkako je stanje izuzetka stupilo na snagu, kao dio takozvanog „rata protiv bandi“ koji vodi predsjednik Najib Bukele, prema izvještaju lokalne organizacije za ljudska prava Sokoro Huridiko Humanitario.
Ovi logori — „Centar za zatvaranje terorista“ (španski: Centro de Confinamiento del Terrorismo, poznat kao CEKOT), u koji se šalju i deportovani iz SAD, trenutno drže oko 40.000 ljudi — predstavljaju model, nagovještaj onoga što nas čeka.
Kilmar Abrego Garsija, metalski radnik i član sindikata, otet je 12. marta 2025. ispred svog petogodišnjeg sina. Optužen je da pripada bandi i poslat u El Salvador. Vrhovni sud SAD podržao je sudiju Paulu Ksinis, koja je zaključila da je Garsijina deportacija bila „nezakonit čin“. Zvaničnici Trampove administracije krivicu za deportaciju prebacili su na „administrativnu grešku“. Ksinis je naredila administraciji da „omogući“ njegov povratak. Ali to ne znači da će se on zaista i vratiti.
„Nadam se da ne predlažete da ja krijumčarim teroristu u Sjedinjene Države“, izjavio je Bukele novinarima tokom susreta s Trampom u Bijeloj kući. „Kako da ga vratim — da ga krijumčarim nazad u SAD? Pa, naravno da to neću učiniti… samo pitanje je apsurdno.“
Ovo je slika budućnosti. Kad jedan dio stanovništva bude demonizovan — uključujući i američke državljane koje Tramp naziva „domaćim kriminalcima“ — kad im se oduzme čovječnost, kad se u njima vidi zlo i egzistencijalna prijetnja, konačni rezultat je da se takvi ljudi — „zaraženi“ — uklanjaju iz društva. Krivica ili nevinost, bar po zakonu, postaju irelevantni. Državljanstvo ne pruža nikakvu zaštitu.
„Prvi nužni korak na putu ka potpunoj dominaciji jeste ubistvo pravne ličnosti u čovjeku“, piše Hana Arent u djelu Porijeklo totalitarizma. „To je postignuto, s jedne strane, stavljanjem određenih kategorija ljudi van okvira zakona, i istovremeno primoravanjem ne-totalitarnog svijeta, preko mehanizma denaturalizacije, da prizna to bezakonje; s druge strane, to je učinjeno tako što je koncentracioni logor izuzet iz redovnog kaznenog sistema, a zatočenici izabrani van normalne sudske procedure u kojoj konkretno djelo povlači predvidivu kaznu.“
Oni koji grade logore grade društva straha. Neprestano upozoravaju na smrtnu opasnost — bilo od imigranata, muslimana, izdajnika, kriminalaca ili terorista. Strah se širi sporo, poput sumpornog gasa, sve dok ne prodre u sve slojeve društvenih odnosa i ne izazove opštu paralizu. Za to je potrebno vrijeme. U prvim godinama Trećeg rajha, nacisti su upravljali s deset logora u kojima je bilo oko 10.000 zatvorenika. Ali kad su uspjeli da unište sve alternativne centre moći — sindikate, političke partije, nezavisne medije, univerzitete i Katoličku i Protestantsku crkvu — sistem logora je eksplodirao. Do 1939, kad je izbio Drugi svjetski rat, nacisti su upravljali sa više od 100 koncentracionih logora, u kojima je bilo internirani oko milion ljudi. Ono što je sljedilo bili su logori smrti.
Oni koji stvaraju takve logore daju im ogromnu medijsku pažnju. Svrha im je da zastraše. Njihova surovost je, zapravo, njihov „brend“. Dahau, prvi nacistički logor, nije bio, kako piše Ričard Evans u Dolasku Trećeg rajha, „improvizovano rješenje za neočekivan problem prenatrpanih zatvora, nego dugo planirana mjera koju su nacisti zamišljali gotovo od samog početka“. Bio je naširoko propraćen u lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj štampi, i služio je kao jasno upozorenje svakome ko bi pomislio da pruži otpor nacističkom režimu.
Agenti američke imigracione i carinske službe (ICE), obučeni u civilno i u neoznačenim vozilima, kruže po četvrtima i otimaju legalne stanovnike, poput Mahmuda Halila. Ovakva otmica podsjeća na one kojima sam svjedočio na ulicama Santjaga, Čilea za vrijeme diktature Augusta Pinočea, ili u San Salvadoru, prijestonici El Salvadora, tokom vojne diktature.
ICE se ubrzano razvija u naš domaći ekvivalent Gestapoa ili Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove (NKVD). Nadgleda 200 pritvorskih objekata. Predstavlja moćnu domaću agenciju za nadzor koja je, prema izvještaju Centra za privatnost i tehnologiju sa Džordžtaun univerziteta, prikupila podatke o većini Amerikanaca.
„Prekopavajući digitalne zapise državnih i lokalnih vlasti i kupujući baze podataka sa milijardama unosa od privatnih kompanija, ICE je izgradio infrastrukturu za nadzor koja mu omogućava da napravi detaljne dosijee gotovo o bilo kome, u bilo kom trenutku“, navodi se u izvještaju. „U svojoj potrazi za hapšenjem i deportacijom, ICE je — bez ikakvog sudskog, zakonodavnog ili javnog nadzora — zavirio u baze podataka koje sadrže lične informacije o velikoj većini stanovnika SAD, čiji se podaci mogu naći u rukama imigracionih vlasti samo zato što su, recimo, podnijeli zahtjev za vozačku dozvolu; voze se auto-putem; ili su se prijavili za korišćenje lokalnih komunalnih usluga kako bi dobili pristup grijanju, vodi i struji.“
Oni koji su oteti, uključujući i tursku državljanku i doktorandkinju sa Univerziteta Tafts, Rumejsu Ozturk, optuženi su za nejasna djela poput „učestvovanja u aktivnostima koje podržavaju Hamas“. Ali to je samo zavjesa za javnost — optužbe ništa stvarnije od izmišljenih zločina u doba staljinizma, kada su ljudi bili optuživani da pripadaju starom poretku — kulaci ili sitna buržoazija — ili osuđivani kao trockisti, titoisti, kapitalistički agenti ili saboteri, poznati kao „diverzanti“. Kad se jedna kategorija ljudi nađe na meti, optužbe koje im se pripisuju — ako ih uopšte i dobiju — gotovo uvijek su izmišljene.
Zatvorenici u koncentracionim logorima potpuno su odsječeni od spoljašnjeg svijeta. Oni nestaju. Brišu se. Sa njima se postupa kao da nikad nisu ni postojali. Svi pokušaji da se dođe do bilo kakvih informacija o njima završavaju tišinom. Čak i ako umru u pritvoru, njihova smrt prolazi kao anonimna — kao da nikada nisu ni rođeni.
Ljudi koji upravljaju koncentracionim logorima, kako piše Hana Arent, nemaju ni znatiželje ni mentalne sposobnosti da formiraju mišljenja. Oni, prema njoj, više „ni ne znaju šta znači biti uvjeren u nešto“. Oni jednostavno slušaju naređenja, dresirani da djeluju kao „izopačene životinje“. Opijeni su “božanskom” moći koju imaju kako bi ljudska bića pretvorili u prestrašena stada ovaca.
Cilj svakog sistema koncentracionih logora jeste uništenje svih pojedinačnih obilježja — da se ljudi oblikuju u uplašene, pokorne, poslušne mase. Prvi logori služe kao obuka za zatvorske čuvare i ICE agente. Tu usavršavaju brutalne tehnike osmišljene da ponize i infantilizuju zatočenike — proces koji se ubrzo preliva i na ostatak društva.
250 tobože venecuelanskih “članova bandi” deportovano je u El Salvador suprotno nalogu federalnog suda. Lišeni su svakog prava na pravičan postupak. Nasumično su nagurani u avione koji su ignorisali sudsku naredbu o povratku, a po dolasku su bili skinuti do gola, pretučeni i obrijane su im glave. Obrijana glava je obilježje svih koncentracionih logora. Zvanični izgovor je — vaške. Ali suština je u deindividualizaciji, zbog čega su svi u uniformama i označeni brojevima.
Autokrata otvoreno uživa u surovosti. „Jedva čekam da gledam kako bolesne terorističke bitange dobijaju po 20 godina zatvora za ono što rade Elonu Masku i Tesli“, napisao je Tramp na društvenoj mreži Truth Social. „Možda mogu da odsluže kaznu u zatvorima El Salvadora, koji su nedavno postali poznati po tako ‘divnim’ uslovima!“
Oni koji grade koncentracione logore ponose se njima. Pokazuju ih medijima — ili bar onima koji se predstavljaju kao mediji, a ponašaju se kao ulizice. Ministarka za unutrašnju bezbjednost Kristi Noem objavila je video iz svoje posjete zatvoru u El Salvadoru, koristeći razgolašene i obrijane zatvorenike kao scenografiju za svoje prijetnje upućene imigrantima. Ako fašizam nešto zna da radi, onda je to — spektakl.
Prvo dolaze po imigrante. Onda po aktiviste sa studentskim vizama na univerzitetima. Zatim po vlasnike zelenih karti. Sljedeći su američki državljani koji se bore protiv izraelskog genocida ili nadirućeg fašizma. I onda dođu po tebe. Ne zato što si prekršio zakon. Već zato što monstruozna mašinerija terora mora neprestano da troši žrtve da bi opstala.
Totalitarni režimi preživljavaju vječno se boreći protiv smrtonosnih, egzistencijalnih prijetnji. Kad jednu eliminišu, odmah izmišljaju drugu. Ismijavaju vladavinu prava. Sudije, dok ne budu „očišćene“, možda javno osuđuju bezakonje, ali nemaju mehanizam da svoje presude sprovedu. Ministarstvo pravde, predano Trampovoj ulizički Pem Bondi, kao i u svakoj autokratiji, ne služi da bi sprovodilo zakon, nego da ga blokira. Više nema pravnih prepreka koje bi nas zaštitile. Znamo kuda ovo vodi. Već smo to vidjeli. I ne vodi ničem dobrom.
Kris Hedžis je bivši dobitnik Pulicerove nagrade i šef biroa za Bliski istok Njujork tajmsa. Govori arapski, a sedam godina je proveo izvještavajući o sukobu između Izraela i Palestinaca, veći dio tog vremena u Gazi. Autor je 14 knjiga, od kojih su najnovije Najveće zlo je rat i Najavljeni genocid: Izvještaji o opstanku i otporu u okupiranoj Palestini.
Izvor: Counterpunch
