Piše: Milovan Urvan
Dva cetinjska masakra, masakr u „Ribnikaru“, monstruozni zločin Alije Balijagića, zločin u Prečkom (Hrvatska), tragične poplave i klizišta u BiH, pad nadstrešnice u Novom Sadu, katastrofalni požar u Sjevernoj Makedoniji… Niska užasa prevelika za nekolika vijeka, a kamoli za nekolike godine. Dočim, nije to tuga bez zaključaka, nijesu to ožiljci bez opomene. Htjeli to priznati ili ne, u zaleđu ovih stradanja jednako stoji teret (ne)odgovornosti institucija sistema.
Skoro svaka od spomenutih tragedija sadrži svoju dvostruku tragičnost. Jedna se ispoljava u ravni gubitka nevinih života, a druga se otkriva u ravni razotkrivanja propusta, nesavjesnog, neprofesionalnog i neodgovornog rada državnih sistema. Pad nerekonstruisane nadstrešnice, požar u diskoteci koja nije imala potrebnu licencu za rad (i trista drugih propusta), katastrofalne poplave (uzrokovane, između ostalog, odsustvom preventivnog djelovanja na terenu, pravovremena zaštita tecišta i klizišta), odsustvo nadziranja osvjedočenih psihopata i zločinaca – to su elementarni propusti državnih (nam) sustava. To je lanac neodgovornosti koji prethodi ovim stradanjima, a koji bi se mogao dodatno produbljivati do mjere da se države nekadašnje SFRJ jedino mogu razaznati kao specijalizovani sektori za obmanjivanje, pljačkanje, vidjećemo zašto, i magarčenje naroda i narodnosti.
Nu, još bi ulivalo nekakvu nadu pomisao da se pukom promjenom političkih sistema može unaprijediti kvalitet života. Stvari su drastično složenije, strahotnije, sablasnije. To potvrđuje potpuni slom svakog sistema vrijednosti. Slom sistema i nerava najbolje se vidi ne po bezočnosti odgovornih lica, već po odsustvu svijesti za moralnu i profesionalnu odgovornost. Kako je mogućno da, recimo, do današnjega dana gradonačelnik Cetinja nije podnio ostavku? Kako je, dalje, mogućno da se režimski mediji u Srbiji, doslovno, iživljavaju nad čitavom generacijom đaka i studenata – mladih ljudi koji bi svakom računicom morali biti najfunkcionalniji temelj budućnosti i opstanka države? Kako je mogućno da univerzitetski profesori nijesu rame uz rame sa svojim studentima? Kako je mogućno da činovnik hrvatske vlasti negira da je zloglasni logor „Lora“ postojao? Likvidirana je odgovornost. Zgažena je sebičnošću, egomanijom tzv. političke, nacionalne i univerzitetske elite. To je stanje što se, liše Slovenije, epidemijski širi prostorima nekadašnje Juge, koja će ostati upamćena kao zlatna era naših predaka, ali ne zato što je ta zajednička država bila zlatna, već zato što je osamostaljivanje njenih članica krenulo za Evropom kao magarac za šargarepom. No, što je šargarepa više izmicala, to su nas naši magarci više magarčili.
Nu, možda ćemo uskoro početi da njačemo, jerbo ne vidim da se ovdje ljudska riječ o bilo čemu čuje i pita. Ili da plačemo dok nam naši diktatori diktiraju da smo magarci i ludi.
