Piše: Elis Bektaš
Juče su u Istočnom Sarajevu trojica inspektora agencije SIPA pokušali da Miloradu Dodiku uruče nalog za privođenje. Pokušaj je osujećen verbalnom intervencijom policije Republike Srpske. Premda su mediji u oba bosanskohercegovačka entiteta čitav slučaj prikazali kao veoma dramatičan, susret dvije policije u stvarnosti je protekao u prilično prijateljskoj i kurtoaznoj atmosferi.
Očito je da su policijski službenici u Bosni i Hercegovini neuporedivo zreliji od političara u tijelima sve tri grane vlasti, i zakonodavnoj i izvršnoj i sudskoj, i da su svjesni do kakvih bi posljedica došlo ako bi se radikalizovani narativi političkog Sarajeva i političke Banjaluke pretočili u radikalizovano postupanje.
Bez obzira kakav će ishod na kraju imati sapunica sa suđenjem Miloradu Dodiku i sa njegovim privođenjem, činjenica je da je Dodik odnio političku pobjedu nad Sarajevom. Razlog njegove pobjede veoma je jednostavan – za razliku od političkog Sarajeva, Dodik ima politiku. A Sarajevo, pored toga što nema politiku, nema ni sluha pa stoga nije u stanju čuti da Dodik, ispod glazure u vidu secesionističkog i zapaljivog narativa, uporno govori o realno održivoj Bosni i Hercgovini i poziva političko Sarajevo na dogovor, uz prethodno odbacivanje malignog djelovanja dvojca Incko-Šmit.
Za to vrijeme, političko Sarajevo tavori u dugotrajnom stanju nesposobnosti da sebi predoči šta je to, dođavola, realno održiva Bosna i Hercegovina. Predugo uronjeno u psihozu nedovršenosti, Sarajevo je sposobno samo da papagajski ponavlja već odavno izanđalu i neugodnu mantru o utopijskoj Bosni i Hercegovini u kojoj uškopljena građanska svijest skladno suživi sa mladomuslimanskim halucinacijama Alije Izetbegovića.
Stanje u Srpskoj daleko je od idealnog. Ali problemi koji u njoj postoje takvi su da ih može i mora rješavati isključivo Srpska, nipošto sarajevska politička čaršija ili histerični strani činovnik upitnog legitimiteta. Pritisak Kristijana Šmita i sarajevske političke čaršije, čak i kad bi urodio plodom i za rezultat imao privođenje Milorada Dodika, ne bi riješio apsolutno ništa ni u Srpskoj ni u Bosni i Hercegovini, već bi samo umnožio i usložnio postojeće probleme. Ujedno bi za posljedicu imao konačno gušenje Sarajeva kao političkog centra i njegovo svođenje na administrativnu partikulu u neokolonijalnoj evropskoj strukturi.
Čini se da političko Sarajevo ustvari priželjkuje takvu sudbinu i da je umorno od nošenja tereta one Bosne i Hercegovine koja postoji isključivo kao slatkasto halucinogeno isparenje iz notorne Platforme ratnog predsjeništva RBiH, ali ne i u stvarnosti. Kako drugačije objasniti činjenicu da SIPA u akciju privođenja predsjednika Srpske šalje trojicu ocvalih inspektora, osim namjerom da se pruži potvrda onome što Dodik već duže vrijeme govori – da je ta agencija nepotrebna.
Na budalaste izjave federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka, da je spreman pružiti asistenciju državnoj policijskoj agenciji u privođenju Dodika, ne treba se posebno osvrtati. Ako priučeni Isak ne zna, federalni policajci, skupa sa svojim kolegama iz Srpske, veoma dobro znaju šta bi značio prelazak entitetskih policija preko entitetske granice i kakve bi bile posljedice.
Ipak, bilo bi korisno kada bi se u sarajevskom javnom prostoru konačno čuli glasovi sa dovoljnom specifičnom težinom koji bi ukazali na pogubnost medijske, analitičke i političke histerije i na pogubnost poziva na radikalna rješenja, poput zahtjeva za podizanjem optužnice za oružanu pobunu i za akcijom hapšenja Dodika po bilo koju cijenu. Ne zato što ta histerija može imati realne posljedice već zato što ona dodatno sluđuje ionako sluđen širi društveni prostor i oduzima mu energiju potrebnu da se zaradi za ratu kredita.
Ako političko Sarajevo ikome duguje zahvalnost, duguje je Miloradu Dodiku jer jedino još on o tom Sarajevu govori kao o činjenici koja ima kakvu-takvu težinu i važnost. Bez Dodika, političko Sarajevo bi se probudilo u svijetu bolne istine koja kazuje da je ono bez države ostalo još onda kada je upravu nad njom povjerilo opskurnim manipulantima okupljenim oko mindera Alije Izetbegovića koji su svoj narod pretvorili u kmetove korporatokratije. Uklanjanje Milorada Dodika sa političke scene to bi kmetstvo samo učinilo još čvršćim. A odbacivanje isključivosti i ulazak u ozbiljne političke razgovore sa Banjalukom prvi su i nužan korak da se to kmetstvo jednom zbaci sa grbače.
