I vidi se Beč i vidi se Drač.
Piše: Željko Svitlica
Kada se završio rat u BiH, raspisan je nevidljivi konkurs. Primali su kopirajtere, stručnjake za pisanje po zadatoj temi.
Poznat je metod pisanja tekstova na osnovu ključnih riječi. Ključne riječi odaberu se na osnovu popularnih pretraga na pretraživaču. Oko ključnih riječi potrebno je napisati tekst, a riječi će posao da odrade same. Vješt pisac lako se prilagodi zadatku isto kao što se pametan fudbaler snađe na svakom terenu.
Ključne riječi i izrazi bile su: četnici, agresija, brda, zločinci, opsada, genocid, suočavanje s prošlošću. Podloga je napravljena od činjenica, varijacija, agresivnih i nametnutih narativa. Mnogo pretjerivanja i još više selekcije. Napravljena je od stvarne krvi i njenog farbanja po zidovima. Ispisane su parole. Stvorena je industrija nametanja krivice u kojoj su zaposleni samozvani pomiritelji.
Svaka roba imala je svog kupca, a ova roba imala je iste kupce i naručioce. Mi ćemo platiti i mi ćemo kupiti, a emitovaće se svuda. Ova industrija je zaživjela i toliko raširila svoje mišljenje da je zagušila stvarnost i trezvenost. Oni su kao sveštenici nametnuli dogmu kako stvari treba da se posmatraju i kako da se tumače. Sve ostalo je jeres ili nacionalizam, pogotovo sa srpske strane, malo sa hrvatske, a nimalo sa bošnjačke ili albanske, sve u skladu sa podrškom staratelja i donosioca hrane u rezervat, odnosno naručioca.
Genocid je bio njihova livada i himna, krivica njihova lektira. Cijela populacija živjela je na iskorištavanju žrtava i krvnika, najčešće već mrtvih i osuđenih. Glodali su ratne rane kao kost kod jednih podstičući žrtvizam, a istovremeno tražeći od drugih da priznaju krivicu. Sve na račun živih, mrtvih, ali i još nerođenih, i njihove budućnosti.
Vječni sukob, bez pomirenja. Perpetuum mobile. I kada zafali malo krivice, neko je pridoda kao kantu vode u mješalicu kada se osuši cement. Pomiritelji su živjeli u svom krugu u svom rezervatu, lažući sebe da vode dijalog.
Ove godine Bijelo dugme slavi 50 godina od nastanka, naredne će biti 30 godina od kraja rata u BiH. Podvlačiće se crte. Možemo se kladiti na sigurno: to će biti godina kada će posljednji put sveštenici pomirenja i suočavanja s prošlošću, a u stvari kopirajteri mržnje i netrpeljivosti, pokušati da puste glas. Krenuće posljednju put na ispašu. Zvoniće zvona.
Jedan slučaj je ilustrativan. Nedavno su pokušali da kensluju Dinka Gruhonjića sa Filozofskog u Novom Sadu. Bilo je komično pratiti pokušaj istjerivanja ovog Adama iz postjugoslovenskog raja – zamišljenog rezervata u kojem živi pomiriteljska elita istomišljenika.
Dijelovi tog raja još žive u fluidnoj stvarnosti sve manje uticajnoj, sastavljenoj od medija i organizacija, od stranaka i političara, od seminara, okruglih stolova, panela, gostovanja, od cijele države stvarnosti napravljene na taj način. Taj rezervat bio je mnogo veći. Vrijeme i stvarnost su ga nagrizli i sada su ostali su samo primjerci kao eksponati ugnježđeni u jaslicama. Prvoborci, poput Gruhonjića.
Ovo je pokazalo moguće naznake nove pojave, da je jugoslovenska postratna pomiriteljska elita na izdisaju. Novi mladunci su manje talentovani i tihi. Naručioci pisanja po ključnim riječima otišli su na druga mjesta ili su se o sebi zabavili iako se i dalje trude i to sve otvorenije i ružnije.
Gruhonjićevi simpatizeri – gluhonjići za druge slučajeve progona
Da li je potrebno da neko za sebe prizna da je ustaša, pa da pokušaju da ga kensluju u Srbiji? Ni to ne bi uspjelo, a Gruhonjić nije ni priznao, samo se šalio. Međutim, riječi izrečene ranije govore same za sebe.
Drugi, to je onaj koji stalno mora dokazivati da je čovjek. Za Gruhonjića nije bilo dokaza da su ljudi u Republici Srpskoj, ljudi. Njihovo pravo na postojanje je zamagljeno. Njihovo postojanje je sablazan. Grohonjićev Munkov krik.
Sliku postratne pokidane Jugoslavije koja je ipak ispresijecana avnojevskim granicama, pa je čak iredentizam autonomnih pokrajina očekivan i opravdan, narušio je ovaj uljez tako ružnog oblika na karti? Republika Srpska je pobačaj, novorođenče koje je nažalost preživjelo i narušilo sliku postjugoslovenskog raja.
Mislilac i intelektualac iz Novog Sada 2007. godine posjetio je Banjaluku, njegov rodni grad. U svojoj svijesti on se spustio u Ad i visprenim perom iza uha opisao prljave domoroce. Napisao je da žene nisu bile lijepe kao nekad jer su poružnile od fašizma.
Čist rasizam je tolerisan. Ne samo to, već nije ni zapažen. Na njega niko nije reagovao. On je bio stvar per se, stanje stvari, opšta istina u rezervatu u kojem su živjeli ovi prvoborci pomirenja. Više puta odlikovani.
Ostaje žal što su lažni pomiritelji i svoje i naše godine prosuli u kanalizaciju. Vještina kombinovanja i povezivanje ključnih riječi držala je uzdama sliku stvari ispred očiju, a ljudima glavu ispod vode, ne dozvoljavajući da vide novo stanje i prihvate ono što jeste, onako kako jeste.
Na takvim temeljima nastaje pravi razgovor i saradnja, ako ne pomirenje. Neutralnost nije neophodna, objektivnost se mora vježbati, ali u redu je početi tako što će se držati strana, rezonujući da je nastalo stanje proizvod prošle stvarnosti i nad njim ne treba lamentirati. Zatečena društva nužno je unaprijediti, ali ne tako što će jednima potpuno biti zabranjeno pravo na postojanje, ime i stav.
Borba protiv totalitarizma je borba protiv nametanja, protiv moranja, kamena temeljca za nove pođele. To je borba za slobodnu raspravu, za razgovor.
Revolucionaran čin je odbacivanje žrtvologije i otvaranje dijaloga na ravnopravnoj osnovi o žrtvama, zločinima, greškama, o ljudskosti, razlikama, ali i sličnostima, jednako kao i o vezama i ponorima između ljudi, naroda, gradova i država. Nova post-post elita imaće prostor koji je ogroman.
Biće to prostor za suočavanje sa sadašnjošću i stvaranje novih veza.
Gruhonjić je pao zbog šale i pretjerivanja, ali razumljivog. Pretjerivanje je sve što mu je ostalo. Kao narkoman što treba sve veću dozu. Pažnja za kopirajtere mržnje se smanjila i oni su morali koristiti sve žešće izraze i riječi da bi ih bilo ko primijetio.
Umorni su i treba im san. Problem je što penzije nema, ona čeka samo najlukavije. Da još jednom obuku svečane, bijele, ludačke košulje.
Izvor: Indikt
