Piše: Jovan Zafirović
Postoje mesta za koja nikada nismo čuli i koja nas privuku svojim karakterističnim imenom da na časak mislimo o njima, ali, obično nastavimo da jezdimo drumovima do konačnog cilja – uskraćeni za priče o tom mestu. Za ljude. Živote. Patnje, tuge, radosti.
Od izgradnje autoputa ka Makedoniji, Biljača je ostala odsečena od sveta.
Nema u njoj, sada, slučajnih prolaznika, zalutalih. U Biljaču se ide s namerom. Kako selo nije nešto prepoznatljivo u današnjim prilikama, nema čestih namera za posetu. Neko ko je odavno otišao da poseti svoj rodni kraj, neko možda nekim poslom… to je sve…
A ona, smeštena blizu granice, sa prelepim ulazom u selo koji prate breze, do prvih kuća, ima svoje priče…
Smeštena je kraj starog puta za Solun. U njoj je nekada bilo više Srba, sada se etnička slika znatno promenila. Albanci čine većinu.
Pre dve godine je osvanula vest da škola Desanka Maksimović u Biljači, zbog toga što nema više srpske dece, menja ime. Na jednom internet portalu čak stoji da im je promenu imena obećao predsednik Republike Srbije.
U Biljači se nalazila stara turska džamija. Nju su, pišu mediji, srušili doseljenici – Albanci. Njih 27 je, prilikom dolaska policije, a na poziv jednog turskog meštanina, uhvaćeno u nelegalnom rušenju. Planirano je da nakon rušenja izgrade novu džamiju. Taj plan je bio povod da se predsenik Tursko-srpskog prijateljstva obrati institucijama i iskaže neslaganje, nazivajući rušenje džamije terorističkim činom od strane nelegalne bujanovačke islamske zajednice. Govoreći da im je to jedino ostalo.
U Biljači sam se zaputio zbog svoje porodične istorije. Nemam korene. Imam samo priču o jednom spomeniku i na spomeniku uklesano ime pradede koje me veže za ovo mesto i koje sam došao da tražim. Nekada su moji, baba, otac…, iz Korminjana, svake godine išli preko šuma, pešaka do Biljače na obeležavanje dana sećanja na stradale od strane okupatora. Sada, niko više ni kolima, a kamo li pešaka, da ode u Biljaču. Udaljena je svega 30 kilometara. To me uvek podseti na repliku Dragana Nikolića, kad u Sabirnom centru govori o mrtvima kad opet umiru. “Prvi dan, drugi dan, prva nedelja, šest nedelja, šest meseci, prva godina, druga, deset godina, dvadeset godina, a onda polako počinjemo da umiremo i drugi put u sećanjima”, tu, Bogdan Diklić dodaje – “tužno”. Jeste kad nema ko da se seća. Gledam spomenik, propalu ogradu oko njega i čuvam sećanje.
U centru sela nema Doma kulture koji sam očekivao da nađem iz priče. Nema više – kaže mi jedan stanovnik Biljače koji izgleda da je izašao iz nekog kanala automehaničarske radnje. Crn, izboran, umornih očiju, poštenog izgleda…
Bila je samo jedna ploča na česmi. Česma presušila.
To sam zatekao. Po povratku iz centra sela, zastao sam pored kapije za crkvu koja je bila smeštena na brdu. Crna, zarđala kapija. Dvorište zaraslo u korov, zvonara u ruini. Crkva Svetog Marka jevanđeliste se još drži.
Zaustavljam biciklistu, pitam ga da li može da se uđe u crkvu. A on mene što sam došao, da li odavde potičem. Govorim mu da ne potičem, ali i ne govorim da sam došao da nađem pradedu po kome nosim ime. Imran, biciklista, govori mi da ne mogu da uđem u crkvu, a ja ponavljam deset puta zašto ne mogu. Ne možeš, loš je put. Moram da uđem, kažem mu, na kapiji ću. Onda smo se, posle nekoliko minuta nesporazuma, shvatili. On je, pošto sam bio u kolima, mislio da hoću da uđem autom.
Kada je shvatio da hoću pešaka, rekao je da mogu da uđem naravno, da ostanem koliko hoću i da auto ostavim tu gde jeste i da niko neće smeti da mi dira. Nisam poverovao da neće niko, ali mi nije bio važan auto i šta će biti sa njim kada ga ostavim, mali zent da se nešto ne desi samo zato što nisam bio sam. Bilo mi je važno da nađem pradedu. Čije telo, zaklano od Arnauta iz Končulja, kada su, po rečima njegovog sina Zafira, išli kravskim kolima da ga preuzmu i sahrane, nisu našli. Rastrgli su ga kerovi.
Dvorište crkve je lepo kad se popnete na ravnicu ispred ulaza. U crkvu nismo mogli da uđemo, zaključana je.
Pravo iza crkve nalazi se spomenik parohu biljačkom Đorđu V. Miloševiću rođenom 1897. godine. Ispod njega, levo iza crkve, smešten je spomenik palim borcima. Veliki spomenik, sa tri krsta i imenima poginulih. Potrčao sam da vidim. I odmah mi je, u očima, upalo ime “Jovan Zafirović…1920”, četvrto po redu sa desne strane spomenika. To tražim. Spomenik podižu ožalošćeni roditelji sa odbornikom Mančom iz sela Bratoselca 1944. Bio sam srećan. Čitao sam iznova i iznova, ponosno – Jovan Zafirović. Jovan, kada je, u 24. godini poginuo, ostavio je iza sebe ćerku Blagicu i dva sina, Čedomira i Zafira. Ženu Dobrilu. Majku i oca Petra Solunca. Prekrstio sam se i ostavio sveću. Malo sedeo. I rekao mu da nas danas ima mnogo. Ponosnih.
