Piše: Grant Inskip
Nikakva nova društvena klasa nije došla na vlast zahvaljujući Američkoj revoluciji. Ljudi koji su organizovali ustanak bili su uglavnom pripadnici kolonijalne vladajuće klase. — Hauard Zin
Američka revolucija je za mnoge Amerikance izvor velikog ponosa, ali bez ikakve sumnje, to je jedan od najlošije shvaćenih i najpovršnije pamćenih događaja u američkoj istoriji. Revolucija, u suštini, nije nimalo promijenila društvene strukture ni klasne odnose u Americi — osim što je umjesto kraljeva dovela velike korporacije. Bogata elita je bila ta koja je organizovala pobunu, dok su obični ljudi i sirotinja bili prisiljeni da ratuju (pod prijetnjom smrtne kazne za dezerterstvo), uz obećanja o Americi koja će biti u korist svih. Ali poslije revolucije — ništa se suštinski nije promijenilo.
Deklaracija o nezavisnosti i američki ustav nisu napisani da bi obezbijedili „život, slobodu i potragu za srećom“ običnom čovjeku, kako se to često tvrdi. Te čuvene, mitom obavijene riječi nisu se odnosile na afričke robove, domorodačke narode, žene, imigrante, niti na sirotinju koja je, nakon što je ratovala u Revolucionarnom ratu, završila pod teretom visokih poreza i sa oduzetim kućama i stokom zbog neplaćanja dugova — te su riječi važile za bogate vlasnike imanja i državnike.
Popularna predstava o Američkoj revoluciji počiva na uvjerenju da je rat protiv Britanske imperije bio zasnovan na ideji američkog samoopredjeljenja, koje je bilo u direktnom sukobu s interesima britanske monarhije. Prosječan Amerikanac danas o tom ustanku govori kao da su ljudi zajednički ustali radi nezavisnosti i gotovo sami porazili tada najmoćniju imperiju u svjetskoj istoriji. Kao i u slučaju većine istorijskih događaja, detaljnija analiza otkriva sasvim drugačiju sliku.
Iako većina ljudi u današnjim Sjedinjenim Državama ovaj praznik doživljava kao dan kada su Amerikanci pobijedili britansku tiraniju („nema poreza bez predstavništva“), ne treba zanemariti – ili, što je češće slučaj u američkom obrazovanju, potpuno ignorisati – da je odluka Britanaca da zemlje zapadno od Apalača proglase „teritorijom Indijanaca“ i njihovo približavanje ukidanju ropstva mnogo više ugrozila interese američke kolonijalne elite nego visoki porezi britanske vlade. A tvrdnja (ili bajka?) da su Britance porazili isključivo hrabrost i odlučnost američkih vojnika predstavlja ne samo neznanje, već i grubo izobličenje istorijskih činjenica.
Uspjeh revolucije mnogo više duguje intervenciji Francuske na strani kolonijalne elite, nego bilo čemu što su same kolonije bile u stanju postići. Kako je rekao Noam Čomski: „Američka revolucija bila je mali dio velikog svjetskog rata koji se vodio između Francuske i Engleske, pa je francuska intervencija imala presudan uticaj, dok je domaći doprinos bio uglavnom gerilski rat.“
Američka revolucija je, u velikoj mjeri, obrasla mitologijom, smišljenom da predstavi nastanak države kao plemenit i hrabar čin, a ne kao proces obilježen ubilačkim i osvajačkim namjerama koje su bile u samom središtu pobune i u srcu njenih vođa.
Manje je poznato, ali većina običnih ljudi u američkim kolonijama doživjela je revoluciju kao zamjenu britanske monarhije i trgovaca domaćim bogatim državnicima i trgovcima. Jedna tiranija zamijenjena drugom, bez suštinske promjene životnih uslova ili materijalne stvarnosti. Osnivači (i vlasnici) nove države jednostavno su zamijenili jedan oblik ugnjetavanja i imperijalizma drugim, ovoga puta pod znakom „manifestne sudbine“ — ideje koja najbolje opisuje osvajanje, eksploataciju i širenje imperije, ili, jednostavnije rečeno, „slobodno tržište“. Nisu ni pomišljali da pravo glasa pripadne ženama, robovima, domorocima ili siromašnima, odnosno onima koji nisu posjedovali zemlju.
Ovo je, navodno, ta „sloboda“ koju je revolucija donijela Americi. Vrijedi podsjetiti i na to da su mnogi od vođa pobune stekli svoje bogatstvo posjedovanjem drugih ljudi kao robova — pa bi možda bilo prikladno uzdržati se od uzdizanja njihove vizije kao nečega svetog i nedodirljivog.
Revolucija se, u suštini, može shvatiti kao puč koji su izveli američki kolonijalni bogataši — oni koji su već bili vlasnici društva, nisu željeli da im se Britanci miješaju u „njihove“ unutrašnje poslove (dakle, u vlasništvo nad robovima i planove osvajanja zemalja ka zapadu), i koji su priželjkivali još više centralizacije i moći u svojim rukama. Za razliku od toga, većina stanovništva kolonija bili su siromašni seljaci i ljudi bez posjeda, koji su zapravo željeli više demokratije i pravo na samoopredjeljenje.
Upravo zato su i izbile pobune poput Šejsove i Pobune zbog viskija — koje su vlasti brzo i brutalno ugušile. I za kraj, nije bez značaja postaviti jednostavno pitanje: ako je 4. jul simbol slobode, zašto građani Sjedinjenih Država danas uživaju manje sloboda nego stanovnici Velike Britanije?
Zamislite da slavite državu koja svojim građanima ne garantuje ni najosnovnija ljudska prava — poput obrazovanja i zdravstvene zaštite — što većina industrijalizovanih, pa čak i mnoge siromašnije zemlje uspijevaju da obezbijede svojim stanovnicima. A da ne govorimo o zemlji koja aktivno ukida zaštitu životne sredine, prava radnika, reproduktivna prava i čitav niz drugih sloboda.
Važno je razumjeti da slobode koje danas uživamo nisu darovane „odozgo“, od onih na pozicijama moći, a svakako nisu izborene u Američkoj revoluciji. One su plod borbi radničke klase, sindikalnih organizatora i narodnih pokreta koji su decenijama iznuđivali progresivne zakonske reforme. Upravo je ovo suština američke istorije — ključ za razumijevanje zbog čega danas uopšte i postoji nešto poput praznika nezavisnosti.
Dan nezavisnosti i državna propaganda
Većina Amerikanaca uopšte nije svjesna da je „Dan nezavisnosti“, u svom modernom obliku, u velikoj mjeri oblikovan od strane prve zvanične državne propagandne agencije — Komiteta za javne informacije (CPI) koji je osnovao Vudro Vilson tokom Prvog svjetskog rata. Taj komitet je imao zadatak da pretvori preovlađujuće pacifističko i antiratno raspoloženje (na početku rata većina Amerikanaca je bila protiv ulaska u sukob) u antinjemačku histeriju, ali i da obuzda prijetnju radikalno organizovanih radnika, što je naročito uplašilo velike korporacije nakon pobjede Saveza industrijskih radnika svijeta (IWW) u štrajku u Lorensu, Masačusets 1912. godine.
Uspjeh Komiteta za javne informacije (CPI) ostavio je dubok utisak na svijet biznisa, što je dovelo do toga da jedan od članova tog komiteta, Edvard Bernejs, postane vodeća figura u brzo rastućoj i uticajnoj industriji odnosa s javnošću. Ta industrija će ubrzo služiti za proizvodnju vještačkih potreba kod apatičnih potrošača i usađivanje uvjerenja da je pojedinačna materijalna dobit osnovna pokretačka snaga ljudskog života.
To je, naravno, sjajno za korporativne profite — a ujedno i odličan način da se pažnja ljudi skrene sa političkog establišmenta koji je, u suštini, u vlasništvu i pod kontrolom korporacija. Početkom 20. vijeka, elite su shvatile da im sve teže ide kontrolisanje masa otvorenom silom, kao što je bilo praksa kroz većinu istorije. Ljudi su sve više dobijali mogućnost učešća u političkom životu i sve češće pokazivali da se ne mogu lako pokoriti državnom nasilju (iako takvo nasilje i dalje postoji, više nije toliko otvoreno kao ranije). Zbog toga je postalo presudno da država kontroliše način na koji ljudi razmišljaju.
Korporativne i političke elite su, u suštini, shvatile da više ne mogu vladati isključivo silom, ali da mogu skrenuti pažnju masa kroz potrošnju i suptilne oblike kontrole misli.
Ova specifična propagandna strategija započela je udruženom inicijativom velikih korporacija i državnih institucija s ciljem da se imigranti „amerikanizuju“ (njihov termin), te da se u radničku klasu zemlje unesu sjemena patriotizma i nacionalizma. Željeli su usađivati lojalnost i pokornost, potiskujući svijest o pravima koja ljudi imaju kao radnici i kao siromašni. Željeli su od imigranata napraviti prirodne neprijatelje „destruktivnih snaga“ poput Saveza industrijskih radnika svijeta (IWW), koji su ugrozili navodne plemenite ideale i institucije Sjedinjenih Država.
Na jednoj velikoj konferenciji građanskih organizacija (organizovani radnici su bili isključeni), državne i privatne institucije svih profila obavezale su se na saradnju u sprovođenju „amerikanizacije“ kao nacionalnog projekta, te su izradile plan za uspješan program amerikanizacije povodom predstojećeg 4. jula. Ceremonije indoktrinacije prvobitno su trebale nositi naziv „Dan amerikanizacije“, ali se na kraju odlučilo za zvučnije ime — „Dan nezavisnosti“.
Lideri sindikata i radnički organizatori vrlo brzo su shvatili šta se dešava. Visoki zvaničnik Saveza rudara SAD (UMW) je izjavio da inicijativa velikih korporacija i vlade (tj. propaganda) predstavlja: „pokušaj uspostavljanja paternalističkog sistema koji će radnike u ovoj zemlji još potpunije podvrgnuti kontroli poslodavaca, čime će se dodatno ojačati lanci industrijske tiranije. Upravo se iza tih napora krije želja da se ugnjetavanje pretvori u nešto sveto i potvrđeno — mašući američkom zastavom pred licem žrtava, istovremeno podmuklo žigosati svaku njihovu težnju ka oslobođenju od jarma eksploatatorskih interesa koje ti isti predstavljaju — kao nepatriotsku.“
Ali organizovani radnici nisu mogli da se izbore s udruženom moći korporacija i države, i izgubili su tu bitku, baš kao što nisu uspjeli da očuvaju ni „Prvi maj“ — praznik rada koji se u Sjedinjenim Državama jedva obilježava, ali se širom svijeta slavi kao praznik radničke solidarnosti, sa korijenima u borbama američkih radnika koji su krajem 19. vijeka bili izloženi brutalnoj represiji. (Vidi: Hejmarketski masakr u Čikagu.)
Suština je vrlo jednostavna: patriotizam i praznici poput Dana nezavisnosti služe kao instrumenti za ostvarenje ciljeva vlasti i interesa koje ona zastupa. Kako je Lav Tolstoj rekao: „patriotizam je robovska pokornost onima koji drže vlast.“ A većina modernih Amerikanaca su, u suštini, najamni robovi korporativne Amerike i nehumanih praksi njene imperije.
Grant Inskip je aktivista iz Denvera, Kolorado, trenutno sa sjedištem u Feniksu, Arizona. Na Instagramu piše o socioekonomiji, filozofiji i geopolitici.
Izvor: The Pragmatic Utopian
