Piše: Elis Bektaš
Jučerašnje ubistvo Elme Godinjak-Prusac u sarajevskom naselju Dobrinja bacilo je novo svjetlo na manjkavosti legislativnog okvira u pogledu pružanja zaštite žrtvama nasilja. Ubica je Elmin suprug, Tarik Prusac, koji nije htio pristati na sporazumni razvod braka uslijed čega je Elma sa svojom advokaticom pokrenula tužbu a ujedno je Tarik prijavljen policiji zbog uhođenja i izazivanja osjećaja nesigurnosti, na osnovu čega mu je izrečena mjera zabrane prilaska.
Kao i u prošlogodišnjem mostarskom slučaju, kada je Anis Kalajdžić, višestruko prijavljivan za nasilje nad svojim partnerkama, ubio Aldinu Jahić, policija je reagovala više-manje u okviru svojih nadležnosti, ali problem se javio u pravosuđu. Dok su u Mostaru tužilaštvo i sud potpuno zakazali i pokazali nedopustivu pasivnost i sporost u postupku, sarajevski sud je budućem ubici izrekao mjeru zabrane prilaska nakon što je prijavljen, ali sama ta mjera očito nije bila dovoljna.
No, bilo bi pogrešno okriviti samo pravosudne institucije jer je problem puno dublji i smješten je u prostor zakonodavstva. Sud, naime, ne može izricati sankcije i mjere koje nisu predviđene zakonom, pa bi zakonodavac, odnosno nadležno parlamentarno tijelo, moralo po hitnom postupku prilagoditi i dopuniti postojeći zakonski okvir kako bi mjere zaštite žrtava nasilja postale efikasnije.
Na primjer, uz mjeru zabrane prilaska, sud bi morao biti ovlašćen da licu prijavljenom za nasilničko ponašanje, uhođenje i slično, po automatizmu odredi mjeru obavezne posjete psihologu. Nasilnik kojem je izrečena mjera zabrane prilaska i koji je nakon toga prepušten sam sebi, po pravilu će izbjeći samopreispitivanje i suočavanje sa vlastitom odgovornošću. Umjesto toga, u njemu će agresija samo dodatno bujati.
Premda je pomalo radikalna, ni mjera ograničavanja kretanja izrečena licima prijavljenim za nasilničko ponašanje nije nešto što treba olako odbaciti. Ali da bi primjena te i sličnih mjera bila odista efikasna i da bi se spriječila eventualna zloupotreba u slučaju mogućeg lažnog prijavljivanja, preduslov je postojanje visokoprofesionalnog i visokoobučenog pravosudnog i policijskog aparata, te ekspeditivnost u postupanju.
Nažalost, u zapuštenim društvenim zajednicama koje se batrgaju u blatu identitarnih smutnji i u kojima su poslušnost i podobnost cijenjene vrline i nužne kvalifikacije, iluzorno je očekivati uspostavljanje efikasnih i profesionalnih sudskih i policijskih institucija, baš kao što je iluzorno od ovdašnjih parlamenata očekivati da počnu donositi zakone u interesu javnosti.
Dok zakonodavna tijela donose protivustavne zakone i podanički servisiraju interese korporativnog kapitala, dok se političari i javne ličnosti svađaju oko toga za koga navijaju, dok politički, akademski i aktivistički krugovi učestvuju u karikaturalnom revidiranju istorije… dotle društvo i ideja javnog dobra u njemu stenju pod teretom disfunkcionalnih zakona i jednako disfunkcionalnih pravosudnih, ali i policijskih tijela.
Suverenitet, kažete? More mrš, fukaro, skupa s onim ko te je ubijedio da su podaništvo i suverenitet sinonimi.
