Piše: Elis Bektaš
Čak i ona čeljad koja me površno poznavala znala je da gajim stanovito i za jednog oficira pomalo sumnjivo poštovanje prema knjigama pa su jednom negdje uoči Dejtona izviđači susjedne jedinice meni lično javili da u polusrušenoj područnoj školi na ničijoj zemlji propadaju knjige iz školske biblioteke. Pošto mi je vazda bilo nepodnošljivije kad propadaju knjige nego čeljad ja sam kazao svom Šilji da upali Golfa dvojku pa smo razlokanim i blatnjavim putem i praćeni novembarskom kišom otišli na naznačenu koordinatu koju su mi dali ovi izviđači i na kojoj se odista nalazila škola sa propadajućim knjigama ali se ispostavilo da su tu istu koordinatu imale i protivničke minobacačlije.
Kako smo izašli iz Golfa tako stadoše dolijetati osamdesetdvomilimetarske mine i rasprskavati se oko nas a neki je entuzijast pokušao čak i PAM-om da nas odvrati od plemenite misije spašavanja knjiga od propadanja no srećom je udaljenost za PAM u rukama priučenog nišandžije bila suviše velika da bi njegova vatra bila efikasna a učinak minobacačih projektila bio je reduciran uslijed raskvašene zemlje u koju su se te mine duboko zarivale pa je snop gelera uglavnom odlazio uvis ali i dalje je postojala opasnost da neka mina čvakne u Golfa ili u zid škole pa nas poblanja svojim ubojnim parčadima.
Uslijed te opasnosti Šiljo i ja potražismo zaklon iza jednog čvršćeg zida iznad kog je čak i nešto krova ostalo pa smo tako zaštićeni od kiše a donekle i od pogibelji čekali da omrkne nadajući se da će Golf preživjeti dušmansko besmisleno rasipanje minobacačke municije na jedan tako beznačajan i nerentabilan cilj kako se ne bismo morali pješke vraćati u rejon razmještaja a najveći problem nam je predstavljalo to što smo misli da ćemo se u ovoj spasilačkoj misiji zadržati sasvim kratko pa smo krenuli nedovoljno opremljeni što će reći da smo imali samo nekoliko cigareta uza se.
To je doprinijelo porastu nervoze pa kako smo ispušili par cigareta moj Šiljo je meni ovako kazao – jebem li ti dan kad si prvo slovo naučio i još ti jebem prvu slikovnicu koju si u ruke uzeo, trebam ovdje poginut zbog tvoje izopačene sklonosti ka knjigama i to baš sad kad Aliji, Slobi i Franji u Dejtonu ruke zavrću i čvoke im udaraju da potpišu prekid ratnih dejstava. Ja sam se dobrodušno osmjehivao i govorio svom Šilji – neka bolan, kad ovo prođe razumjećeš da je ovo možda i najhumaniji zadatak na kom smo bili za sve ove ratne godine.
No od tada prođoše mnoge godine tokom kojih sam pomno posmatrao kako se poslijeratna stvarnost obične domaće sirotinje pretvara u međuratno snoviđenje zle fukare i nebrojeno se puta osvjedočio da knjige a pogotovo one iz školskih biblioteka u sebi nose razorniji naboj od onog iz minobacačkih mina osamdeset dva milimetra i da su te knjige ranile pa i ubile više mozgova nego mine i kuršumi skupa što su ranili i ubili čeljadi u ratu koji je izbio prevashodno zbog kretenskih knjiga iz kojih su horde kretena sisale kretenluke i vjerovale u njih uprkos vlastitim čulima a tako je i moralo biti jer džaba vam i za kurac čula kad nemate razuma da valjano procesuira čulima prikupljene informacije i da ih integriše u pouzdan i razumljiv te logičan i konzistentan obavještajni i operativni izvještaj.
Stoga i nakon tolikih godina kad god se sjetim te zgode i svog naivnog humanizma koji me je natjerao da krenem u plemenitu i sumanutu misiju spašavanja knjiga, ja se sjetim i Šiljinih riječi pa samome sebi ponovim – jebem li ti dan kad si prvo slovo naučio i još ti jebem prvu slikovnicu koju si u ruke uzeo.
