Ima razlike između ovakvih turnira i takmičenja koja traju cijele sezone. Neke ekipe sakupljaju razne bodove tokom godine, i na brojnim ligaškim ili listama FIFA predstavljaju neprikosnovene lidere. Znate već: Brazil, Engleska, Španija, Holandija, Italija, Njemačka… Na takvim tabelama, ekipe poput Hrvatske i Maroka uvjek će predstavljati „zlatnu sredinu”. Moćne da pobjede najbolje, i kadre da izgube – kad hoćeš. Hrvatska i Maroko su klasične „tempirane bombe”, takmičarske ekipe, podešene da eksplodiraju jednom u sezoni, ili ako hoćete – jednom u nekoliko sezona.

Prije početka mundijala u Kataru, Hrvati su bili 12. a Marokanci 22. na relevantnoj listi FIFA koja obrađuje ukupan rezultatski učinak svih reprezentacija na svijetu. Na posljednjim kontinentalnim prvenstvima Evrope i Afrike, održanim ove i prošle godine, Hrvati su ispali u osmini finala, a Maroko u četvrtfinalu.
Ovo su, reklo bi se, dobre (eto adekvatnog izraza za Hrvate) klape, naštelovane sjajnom energijom i nekom specifičnom mikroklimom. Malo više defanzive i kvarenje igre jačem od sebe, obavezno nekoliko lokalnih heroja unutar grupe, koji imaju mentalitet rođenih vođa. Treba li dodati: male nacije, sa kulturom dugotrajnog histerisanja nakon svake pobjede. Da se ne zavaravamo: sve su to sjajni majstori lopte, tandemi napadača, vezni redovi, odbrambeni bedemi, izvanredni golmani. Samo, oni ne traju u svim mjesecima kalendara, jednostavno buknu kad treba i poslije – planduju. Bljesnu tu i tamo, ovdje i ondje. Njihov stručni štab, i nacionalna energija koja stoji iza svakog njihovog koraka, razlozi su tog „poklapanja zvijezda”, i neke sudbinske sreće koja ih pogledne na svakom od ovih takmičenja. Teško možemo u prvu kategoriju svjetskog fudbala svrstati ekipu koja na posljednja dva mundijala niže pobjede raspucavanjem na penalima, i koja protiv Brazila svoj gol brani 10 puta, a na protivnički šutne jednom! Ali da im treba čestitati na umijeću igranja ovih turnira – to svakako.
Rijetki su timovi poput Francuske, koji bi mogli da stanu i u prvi i u drugi opis. Sad bih potpisao, i prije početka polufinalnih mečeva, da su svojom igrom i dominacijom na terenu, zaslužili odbranu svjetskog trona. Jer nijesu nadigrali samo Australiju i Poljsku, nego su bili za stepenicu bolji od veoma jakih ekipa Danske i Engleske.
A još su rjeđe ekipe poput Argentine, koje imaju potencijal Francuske, a mentalitet ovih gore pomenutih ekipa iz „zlatne sredine”. Kako im se poklopi. I kakav im selektor sjedi na klupi. Kad je selektor ozbiljan onda igraju finale mundijala (2014.) i ispadnu od Njemaca u četvrtfinalu, na penale, u potpuno ravnopravnoj borbi (2006). A kad je selektor Maradona (čovjek sa harizomom ekscentrika, bez trenerske karijere), ili onaj emotivac koji viče i plače pored aut linije, i koji se ništa ne pita sa taktikom, na prošlom mundijalu, onda Argentina ispada u osmini finala (2018.) i biva ponižena od istih Njemaca (0:4 u Južnoj Africi 2010)! Pominjem samo one mindijale na kojima je igrao Mesi. Ovo je peti Mesijev mundijal. Ide mu dobro kao i prije 8 godina. Daje golove i asistira. Imaju dobrog selektora, kao i prije osam godina. Zato ne bi bilo nepravedno, da i ovdje odigraju to finale. To bi spasilo čast napadačkog fudbala na ovoj takmičarskoj smotri…
P. S. Kad smo kod napadačkog fudbala, još jedan povratak na Piksija. Obećao je Srbima „svi u napad“ i dobili smo bar nešto. Od 32 reprezentacije na ovom Mundijalu, Srbija će, kako stvari stoje, završiti na nekom desetom mjestu po efikasnosti. 5 golova iz tri utakmice. Manje uspjeha, više od zanimljivosti.
Oliver Janković