Uhapšen je Saša Čađenović, specijalni tužilac i desna ruka Milivoja Katnića, kako reče premijer Abazović. O tandemu koji je „giljotinirao” desetine nevinih ljudi će se tek govoriti.
Prisjetimo se samo onih mučenika iz „državnog udara”, starih, bolesnih, obeznanjenih… Ljudi koje su, na pravdi Boga, držani mjesecima, neki i godinama u Spužu. I sve je bilo tako očigledno, silna patnja, vapaji, suze i bol nevinog čovjeka. Uprkos svemu, tandem Katnić – Čađenović je revnosno i bezdušno ispunjavao program „državnog udara”. Oni su, na uništavanju njihovih života, pokušali da se domognu krajnjeg cilja – da osude političke lidere DF-a, dobiju zapadne aplauze u borbi protiv „ruskog malignog uticaja”, ali i da konačno legitimišu izborni inženjering 2016. kada su akciju suzbijanja navodne terorističke prijetnje sproveli na sam izborni dan.
Ključno pitanje je kako tragom nečovječnih i nezakonitih postupaka dvojca Katnić – Čađenović doći do formalne krivične odgovornosti vrha njihovog „koamndnog lanca”. Na samom vrhu je naravno, Milo Đukanović. Neposredno potčinjeni, Zoran Lazović, bio je operativna veza između političkih ciljeva, ali ne samo političkih, Mila Đukanovića i tužilačkih postupanja Milivoja Katnića. Dakle, Lazović je transformisao želje svog nalogodavca u konkretne policijske i tužilačke radnje koje je sprovodio bivši glavni specijalni tužilac. I njegov pomoćnik, dakako. Zato je suštinski važno pitanje je kako formalno dokazati tu okolnost, s obzirom na to da je vjerovatnoća da će Lazović svjedočiti o toj vezi jako mala.
S druge strane, Katnić bi u određenim okolnostima i mogao da ukaže na neke elemente „komandnog lanca”, prije svega u pokušaju da se otrese najtežih inkriminacija o zloupotrebi svog položaja. Međutim, u tom surovom svijetu koji su i sami marljivo gradili dobiće očekivani, brutalni i bezosjećajni odgovor Đukanovića.
„Nikad nisam ni pokušao da utičem na postupke bivšeg specijalnog tužioca, jer bih time grubo prekoračio svoja ustavna ovlašćenja. Pored toga, to svakako ne bi imalo nikakvog efekta, jer je on po mojim saznanjima, potpuno autonomno i nezavisno donosio sve svoje odluke.”
Ima li u pretodnom pasusu dovoljno cinizma za uobičajenu, očekivanu „izjavu” Mila Đukanovića? Da, toliko mu ona liči, da mu možemo unaprijed prepustiti autorska prava. Upravo zato, treba dobro da razmisle Katnić, Čađenović, a bogami i (posebno) Lazović. Ko zna s koliko strana sve ove pokrenute istrage mogu doći do njih, a uglavnom zato što su godinama (neformalno) ispunjavali zahtjevne i opasne zadatke velikog šefa. I učinili ga prilično (formalno) nedodirljivim. Neka im sudbina nekih drugih sa kojima se Đukanović bez treptaja savjesti „oprostio” u prethodnom periodu bude ozbiljna opomena.
Milija Todorović
