Piše: Oliver Janković
Ovo je treći Gren Slem ove sezone. I treći put uzastopno u polufinalu najvećih svjetskih turnira naći će se Janik Siner i Novak Đoković. U Melburnu su im „pratnju“ pravili Zverev i Šelton, u Parizu Alkaraz i Muzeti, a ovdje na Vimbldonu – Alkaraz i Fric. Janik i Novak su očigledno konstantni rivali tokom cijele sezone. Igrači sa najvećim takmičarskim kontinuitetom. I sad ih čeka međusobni duel u borbi za finale. Pssst… Ništa se tu nema reći ni predvidjeti. Biće to borba anđela i demona kod obojice. A vidjeli smo pregršt slabosti i kod jednog i kod drugog. Neće ništa značiti ni Sinerova pozicija na aktuelnoj ATP listi, niti Novakovi dosadašnji trofeji. Ne rekoh li ….pssst.
Ali da se osvrnemo na Novakovu posljednju, 102. po redu vimbldonsku pobjedu. Isti model kao kod onog malog Francuza na početku: jedan set pokloniti mlađem od sebe, a onda raspaliti po njemu svom snagom „staračkog“ udarca i ne ostaviti momku ni zrno nade. U stilu: to možete na nekom mastersu ili ATP 500 turniru, ali momci Gren slem je moja zona komfora!
I tako dođosmo do paradoksalne okolnosti da je „maltretiranje“ mlađeg od sebe – vrhunska viteška vrlina! I to baš ono: maltretiranje. I De Minor i Koboli su prosto skrhani u bespućima tri seta koji su uslijedili poslije njihove naizgled dominacije u prvom. Kako to Novak radi? Koji su to psiho-fizički mehanizmi, mislim da će ostati da se proučava ali bez izgleda da se o toj Noletovoj tehnici sazna ili kaže išta više nego što znamo o Mikelanđelovoj ili Pikasovoj vještini likovne umjetnosti. Onoliko koliko mogu da povežem, Novak djeluje igrački polu-mrtav, pročitan, nadigran, na početku drugog seta. I onda se mlad junak previše približi, naivno se uznese već videći svoju pobjedu. I tu, ujedno, bude kraj njegovih šansi….
E sad, šta nas čeka u predstojećoj završnici? Pssst…
