Piše: Marija Radulović
Prizori koji se rijetko viđaju. Tamo gdje je nekada bila duboka voda, danas nakon suše izranjaju ostaci nekadašnjih kuća i drugih tragova života koji je nestao nakon izgradnje brane i stvaranja Pivskog jezera.
Voda tokom godine skriva njihove kuće. Sada ih, dok se Pivsko jezero povlači , ponovo pokazuje.
Mirko Vuković hroničar Plužina ističe da tu na lijevoj obali rijeke Vrbnice bilo je domaćinstvo Novice Osmajića.
„Ovo mu je bila kuća, ovo su mu bili kuhinje, mljekare i objekti koji su potopljeni. A tu mu je bila njiva.Ispod nas, dolje, jedna lijepa platforma, kao jedan lug, i tu su mu bile voćke i oranica i njiva, a rijeka je proticala, koja je bila izuzetno bogata ribom, plastrmkom i lipljenom. I bogami, Novica bio vrijedan čovjek“, priča Vuković.
Više je od pola vijeka od potapanja cijelog naselja da bi se stvorilo Pivsko jezero. Sušno ljeto ogolilo je tragove nekadašnjeg života ovog mjesta.
„A uvijek u jesen ili u proljeće, ono je puno. Znači, 51 godina je od tada, ovo nekad manje se spusti, nekad više. Bilo je godina da je i ovo jezero više spušteno, ono je sad spušteno za 30 vertikalnih metara“, kaže Vuković.
Procjenjuje se da je tada potpoljeno više od 80 kuća sa okolnim imanjem. Među njima je i našeg domaćina Mirka. I nakon toliko godina nije svejedno gledati ono što je nekada bio mnogima dom.
„Ne možeš ništa da promijeniš. Šta ćemo, potopljeno, potopljeno, ne možemo poskakati u jezero da bi se zavukao dolje da vidim gdje mi je kuća. Ja je svaku noć ili svaku petu sanjam i voćnjake i kuću i lugove naše i kukuruze i ostalo, ali šta, ne mogu ništa promijeniti“, priča Mirko.
Ovo je nekad bila vodenica gdje su Pivljani mljeli žito. Svaki kamen koji izranja iz jezera svjedok je života koji je postojao prije njega. No, mnogo je toga što se ne vidi. Na dnu jezera su motel, mostovi, putevi i brojne kuće. Ipak, potapanjem nije izgubljeno samo ono što su ljudi stvarali.
„Sve bi ja to prežalio, i svi moji ti ljudi koje ja imenom i prezimenom znam, i dijete svako koje je tada otišlo odavde, sve bi prežalili da nas nijesu razrodili. Ova voda je te ljude koji su svaki dan bili upućeni jedni na druge, ili u rijeci na ribi, ili na poslu, ili na kosidbi, ili goneći tovare žita u mlinove i ostalo, ili dolaskom na pazar, ti ljudi su se raselili“, kaže Vuković.
Još neko vrijeme ostaci kuća biće iznad površine, a onda će ih voda opet preuzeti kao što ih je decenijama čuvala.
Izvor: RTCG
