Piše: Goran Nikolić
Iako sankcije nisu uspele da sruše rusku ekonomiju ili zaustave rat, njihov uticaj se može videti u snažnom usporavanju rasta ekonomije RF, održavanju relativno visoke inflacije, rastućem fiskalnom deficitu, te povećanju udela „loših zajmova“ u već napumpanim kreditnim portofilijima ruskih banaka. S druge strane, ekonomska situacija u RF je daleko od krizne i za 90% populacije zemlje rat je nešto što ne utiče na svakodnevni život. Imajući u vidu kritičnu važnost ekonomske podrške Pekinga, kao i krucijalnu političku značaj očuvanja statusa velike sile za rukovodstvo u Moskvi, nerealno je očekivati da bi „nešto kao 20. runda sankcija“ mogla promeniti njihov pristup vođenju politike.
Globalno tržište preplavljeno sirovom naftom, odnosno značajan pad cena „crnog zlata“, praktično je omogućilo Trampu da preokrene oprezni pristup Vašingtona energetskoj diplomatiji, pojačavajući embargo prema Moskvi. Tako je američko Ministarstvo finansija 22. oktobra stavilo Rosnjeft i Lukoil na crnu listu sankcija u pokušaju da izvrši pritisak na Kremlj povodom rata u Ukrajini.
Pre objave sankcija, cena sirove nafte tipa „Brent“ dostigla je petomesečni minimum od oko 61 dolara – 20 dolara ispod prosečne cene tokom četiri godine Bajdenovog predsednikovanja. Najnovija runda američkih sankcija znatno je podigla cene „crnog zlata“. Tako se sirovom naftom tipa Brent 27. oktobra trgovalo po ceni od skoro 66 dolara po barelu.
Izveštaji o efektu novih američkih sankcija, usmerenih na Rosnjeft i Lukoil (i 34 njihove podružnice), sugerišu da kineski i indijski kupci pauziraju sa novim porudžbinama dok se ne uvere da su zaštićeni od sekundarnih sankcija Vašingtona. Međutim, imajući u vidu značaj te dve kompanije za snabdevanje ovih država, malo je verovatno da će pauza dugo trajati. Naime, bio bi izazov za obe zemlje da pronađu brzu zamenu, posebno u pogledu cene.
Vučić Đukanoviću poklonio Đurišića, kao čuvenu Trojansku skulpturu
Sudeći po dominantnom raspoloženju na tržištima nafte, nakon početnog šoka, uverenje je da sankcije neće imati dalekosežne efekte na globalni balans ponude i potražnje. Naime, treba se podsetiti sankcija Bajdenove administracije prema Gaspromnjeftu i Surgutnjeftegazu, koje je Moskva relativno brzo „zaobišla“ (trgovina je brzo preusmerena preko manjih posrednika) i koje nisu imale nikakav opipljiv efekat na ino-isporuke ruske nafte.
Ipak, sada je obim mnogo veći, a finansijska ograničenja mnogo stroža. Očekivano je da će sve to rezultirati u dužem tranzitu, manjem broju banaka spremnih da učestvuju u transakcijama i višim troškovima prevoza i osiguranja. Na kraju će se pojaviti novi kanali iz senke, ali će prilagođavanje trajati duže, a diskonti na cenu će postati viši.
Sprovođenje sekundarnih sankcija
U Beloj kući smatraju da će nove mere, uparene sa komplementarnim akcijama Britanije i EU, biti efikasnije, budući da će finansijske firme koje pružaju usluge kupcima Rosnjefta i Lukoila rizikovati da budu odmah izbačene iz američkog finansijskog sistema. I pored toga što će uvek biti zaobilaznih rešenja, pretnja sekundarnih sankcija je već shvaćena veoma ozbiljno u Indiji, Kini i drugde.
Tako je u roku od nekoliko sati od objave sankcija Reliance Industries Ltd. – najveća indijska privatna rafinerija i ključni kupac ruske sirove nafte – obustavila kupovine od Rosnjefta nakon 21. novembra, da bi već sledećeg dana hitno tražila alternativnu sirovu naftu sa Bliskog istoka. Naime, Reliance ne može da se odrekne pristupa američkom finansijskom sistemu. Indijske državne rafinerije su takođe pauzirale kupovine čekajući vladine smernice, koje će opet zavisiti od eventualnog trgovinskog sporazuma Delhija i Vašingtona.
U Kini su velika državna preduzeća i nezavisne kompanije generalno opreznije prema akcijama SAD-a, dok manji entiteti koji već trguju sankcionisanim barelima imaju daleko veći apetit za rizik.
Ključno pitanje je spremnost i sposobnost Vašingtona da sprovede ove mere. Strogi režim bi mogao da znači odbijanje „licenci“ (od strane OFAC-a) ili bilo kakvih drugih izuzeća za kupce ruske sirove nafte iz zemalja EU, kao i Kine, Indije ili Turske. To bi takođe moglo da znači strože poruke kupcima da će biti izloženi sekundarnim sankcijama, ukoliko brzo ne deluju kako bi pronašli alternative. Inače, potezi SAD poklopili su se sa novim merama Brisela i Londona kojima su proširili sopstvene režime sankcija kako bi omeli rusku trgovinu energentima.
Čini se da će istinska moć novih američkih sankcija biti u njihovoj fleksibilnosti. Vašington može povećati ili smanjiti pritisak u zavisnosti od toga kako će tržišta, i Kremlj, reagovati. Očekuje se da će administracija u narednim mesecima pažljivo pratiti kako se ruski izvoz prilagođava – posebno ka Aziji. Ako tržište apsorbuje šok, SAD bi mogle čvršće da „zatvore ventil“. Čini se da je Vašington sada stvorio strukturu koja može da jače priteže sankcije – ako je potrebno.
Sankcije poput ovih su poznate po tome što ih je teško sprovesti i rizikuju značajne geopolitičke nuspojave u vreme kada Tramp vodi poseban trgovinski rat. Direktniji pristup bi uključivao sankcionisanje cele ruske tzv. „flote u senci“ (najnoviji paket sankcija EU dodao je još brodova na listu, ali ne sve), što je teško sprovesti, kao i politički senzitivno „pomaganje“ Ukrajini u kampanji napada na ruske rafinerije i skladišta nafte.
Kakvi bi mogli biti konačni efekti?
Teško je verovati da bi nove američke sankcije, uz podršku sličnih mera iz Evrope, mogle napraviti kritičan pritisak na Kremlj, imajući u vidu ogromnu simboličku važnost pobede za Moskvu u ovom ratu i činjenicu da je Rusija već najsakcionisanija zemlja u istoriji. U dobrom scenariju za Kremlj nafta bi bila preusmerena, kao što se i ranije događalo, te bi se Rusija mogla suočiti sa minimalnim padom prihoda usled nešto većeg diskonta na cene.
Vašington je do sada koristio svoj uticaj da našteti Moskvi, ali bez potpunog demontiranja sveobuhvatnog izvoza ruske nafte. Cilj je bio da se oteža, poskupi i učini rizičnijom ruska trgovina – ali bez izazivanja iznenadnog šoka na strani ponude koji bi mogao da značajnije podigne globalne cene. Ipak, kalibrisani „udarac“ protiv Lukoila i Rosnjefta, bez izvođenja odvojenog, raštrkanog napada na sve kupce njihove sirove nafte mogao bi biti nešto drugačiji, imajući u vidu najave iz Bele kuće.
Ove sankcije dolaze nakon stavljanja na crnu listu Surgutnjeftegasa i Gazprom njefta u januaru ove godine. Zajedno, četiri kompanije čine skoro 70% ruskog izvoza sirove nafte (3,1 milion barela dnevno). Budući da čak 80% izvoza ruske sirove nafte ide ka Kini i Indiji, stiče se utisak da su američke mere protiv najvećih ruskih državnih i privatnih naftnih kompanija važne samo u meri u kojoj utiču na ponašanje te dve države. Međutim, kupci ruske nafte iz EU, uglavnom preko trećih lica, su važan deo jednačine.
Imajući u vidu bliske odnose Pekinga i Moskve, i iznad svega strateški interes Kine da severni sused ne izađe iz rata kao gubitnik, teško je verovati da bi se kineske kupovine ruske nafte mogle značajno redukovati.
Zapad polaže nade u Indiju, čija je vlada privatno zatražila od kompanija, uljučujući i državne, da počnu da smanjuju uvoz ruske nafte. Za trajniji uticaj Tramp bi morao da dokaže dobru volju prema Delhiju, npr. kroz carinske i druge ustupke, ili da pak pokaže da njegove mere zaista mogu da pogode značajan broj poslovnih entiteta u toj zemlji, pre svega rafinerija i banaka.
Međutim, imajući u vidu interes Delhija za pristup jeftinoj nafti, kao i Zapadu „nenaklonjen stav“ indijskog rukovodstva, te brojne izjave da se neće sankcionisati uvoz energenata iz RF, teško je verovati da bi Indija, i posebno Kina, mogla značajnije redukovati kupovine sirove nafte tipa Ural.
Međutim, apetit kupaca iz EU za kupovinu jeftine ruske nafte preko posrednika mogao bi da bude znatno redukovan, imajući u vidu pretnju američkih sekundarnih sankcija. Dodatno, EU je uvela nove energetske sankcije pooštravajući zabranu transakcija Rosnjefta i Gaspromnjefta, kao i otežavanje rada dodatnih 117 tankera iz ruske „tajne“ flote.
Brisel je i potpuno zabranio uvoz ruskog tečnog prirodnog gasa od januara 2027. (koji trenutno čini 13% evropskog tržišta gasa). Iako je embargo EU na uvoz ruske sirove nafte, goriva i uglja morskim putem već dugo na snazi, sankcije protiv Rosnjefta i Lukoila, firme na koju se Mađarska i Slovačka oslanjanju 86-100% za uvoz sirove nafte, mogle bi da kupovinu rusku nafte svedu na minimum.
Sankcionisanja najvećih ruskih naftnih kompanija od strane SAD neće paralisati ekonomiju RF, ali će primorati zemlje i kompanije iz EU koje su nastavile da uvoze ruske energente da „preispitaju“ te transakcije do 21. novembra, kada sankcije stupaju na snagu. Budući da Rosnjeft i Lukoil čine oko dve trećine sirove nafte koju Rusija izvozi svakog dana, te da su nove sankcije potencijalni udar na polovinu tog iznosa, ne treba olako odbacivati njihov negativan efekat. Ono što je izvesno je duže vreme obrade plaćanja i povećani troškovi, kao i dodatno vreme provedeno u potrazi za alternativnim načinima plaćanja i novim partnerima, posebno ako se značajan deo onih iz EU povuče.
Treba napomenuti da bi eventualni potpuni indijski bojkot ruske nafte bio dovoljan da zaista naškodi Moskvi, usled ozbiljnog pada izvoznih prihoda. Međutim, budući da bi u tom slučaju došlo do podizanja globalnih cena nafte za 10-15 dolara po barelu, pitanje je da li bi i Vašington zaista želeo da stvari krenu u tom pravcu.
Ipak, stvar koja bi mogla da promeni jednačinu je ponašanje vodećih bliskoistočnih proizvođača nafte. Anonimni izvori iz OPEK-a, koji ukazuju da bi kartel mogao biti spreman da poveća isporuke nafte, su upozoravajući za Kremlj. Inače, naftni kartel OPEK+ počeo je da povećava proizvodnju od aprila, što je izazvalo nagli pad cena nafte. Mnogi te poteze povezuju sa bliskim vezama Trampa sa liderima Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta i posebno sa kraljem Saudijske Arabije Mohamedom bin Salmanom, koji će i posetiti Vašington u novembru.
Dva pogleda na perspektive ruske ekonomije
Kako to vidi Aleksandra Prokopoenko, ekonomistkinja, bivša visoka službenica centralne banke Rusije i jedna od naistaknutijih pobornika pozicije Kijeva u trenutnom konfliktu, sposobnost Rusije da izgradi dovoljno jaku vojsku da zaista izazove NATO na duži rok ograničena je rastućim fiskalnim pritiscima, preopterećenim tržištem rada, sankcijama koje blokiraju pristup kritičnim tehnologijama i odbrambenom industrijom koja već radi punim kapacitetom (na to ukazuje i deficit radne snage od čak 2,2 miliona radnika, što je povezano i sa ograničenjem imigracija).
Ono što brine Zapad je da bi Rusija mogla dodatno militarizovati svoju ekonomiju transformacijom više civilnih industrija u vojnu namenu, izgradnjom novih postrojenja i privlačenjem više ljudi u odbrambenu industriju kroz veće stimulanse. Ipak, potpuna mobilizacija je politički izazovna jer bi bi dovela u pitanje normalnost svakodnevnog života.
Naime, uprkos ratu nije celokupna ekonomija stavljena u ratni hod, budući da je proglašena delimična mobilizacija, dok su podstaknute postojeće fabrike u odbrambenom sektoru da rade non-stop. Ruski kapaciteti odbrambene industrije su dostigli pik do 2024, osim proizvodnje dronova (na primer, većina opreme koja se sada isporučuje vojsci na frontu je remontovana, a ne nova). Dok je u 2021. Kremlj trošio oko 22% federalnog budžeta na vojsku, danas troši skoro 40%, ili oko 8% BDP-a (uključujući potrošnju na domaću bezbednost).
U slučaju prestanka konflikta, Rusiji će biti potrebno ne manje od sedam godina da rekonstruiše svoje vojne snage – tj. da obnovi iscrpljene zalihe oružja, zameni gubitke teške opreme i obnovi snagu i borbenu gotovost trupa. Prokopoenko navodi da je tokom protekle tri godine ruska ekonomija nadmašila većinu prognoza zahvaljujući ekstravagantnoj državnoj potrošnji, visokim cenama sirovina koje izvozi RF i veštom ekonomskom upravljanju.
Međutim, problem za Moskvu je da prihodi od nafte i gasa opadaju zbog nižih cena, rastućih logističkih troškova i pretnje proširenim sankcijama. Povezano s tim, u prvoj polovini 2025. federalni prihodi su se smanjili za 16,9%. Indikativno je da je budžet za 2026. dizajniran na bazi pretpostavljene cene nafte od 59 dolara po barelu, u odnosu na 67 dolara u prethodnom nacrtu budžeta. Istina, ne-naftni fiskalni prihodi rastu, ali nedovoljno brzo, i zato što se ekonomski rast snažno usporio (BDP je rastao skromnih 1,1% tokom prvih sedam meseci 2025).
Interne ruske projekcije su, očekivano, znatno optimističnije, i „hlađenje“ ranije pregrejane domaće tražnje se vidi kao prelazak na putanju uravnoteženijeg i održivog privrednog rasta. Prema Ministarstvu finansija RF, ekonomski rast je nakon očekivanih 1% u ovoj projektovan na 1,3% u 2026, 2,8% u 2027. i 2,5% u 2028. godini (projekcija centralne banke Rusije, koja rast BDP-a 2025. vidi u rasponu 0,5%-1%, je nešto opreznija).
Inače, Centralna banka Rusije usporavanje rasta u trećem kvartalu ove godine pripisuje padu proizvodnje u sektorima poput metalurgije i proizvodnje uglja, i to usled pogoršanja spoljašnjeg okruženja i otežanih izvoznih mogućnosti. S druge strane, određene industrije, uglavnom one fokusirane na domaću potražnju, nastavljaju da stabilno rastu (farmaceutika, prehrambena industrija, ugostiteljstvo, turizam).
Procenjuje se da će izvoz RF porasti za 4,6% u 2026, dostižući 434 milijarde dolara, dok će, istovremeno, uvoz dostići 294 milijarde dolara, rastući tek 1% (rast izvoza će se nastaviti i u 2027, + 7,1%, i 2028, + 9,5%, sa sporijim povećanjem uvoza, od 6,5% i 4,8%). Deficit budžeta RF u 2026. planiran je na 1,6% BDP-a, nakon 2,6% BDP-a u ovoj godini. Čini se optimističnom pretpostavka da će se geopolitička situacija delimično stabilizovati, te da neće biti uvođenja dodatnih sankcija, posebno u pogledu snabdevanja svetskog tržišta ruskim energetskim proizvodima.
Inače, budžet je sastavljen uzimajući u obzir projektovanu cenu ruske nafte marke Ural od 59 dolara po barelu u 2026. (koja će porasti na 61, odnosno 65 dolara po barelu 2027-2028). Nakon jačanja kursa rublje u 2025, očekuje se njeno postepeno slabljenje tokom naredne tri godine (na 92 rublje za dolar u 2026, 96 rubalja za dolar u 2027. i 100 rubalja za dolar u 2028).
Posle rekordnog tempa rasta plata 2023-2024. (kada su rasle za 8,2% i 9,7%), u 2025. njihovo povećanje će iznositi 3,4%, sa sličnim tempom u narednim godinama. Očekuje se da će udeo prihoda od nafte i gasa u ukupnim prihodima pasti sa 23,3% u 2025. na 21,2% u 2028, s tim što će udeo nafte u tim prihodima opadati (sa 77,4% na 74,6%), uprkos projektovanom rastu cena nafte i padu cena gasa.
Budući da je u septembru međugodišnji rast potrošačkih cena bio 8%, te da su inflaciona očekivanja visoka, čini se veoma optimističnom pretpostavka da će inflacija već tokom 2026. biti u koridoru od 4% do 5%, ostajući na tom nivou 2027-2028. Istina, Centralna banka Rusije navodi brojne proinflatorne rizike, poput onog od povećanja PDV-a, ubrzanja rasta kreditiranja, nedostatka radne snage, te uvođenja novih sankcija i njihovog negativnog efekat na cenu glavnog izvoznog proizvoda RF – sirove nafte. Imajući u vidu povećani apetit Zapada da sankcioniše Moskvu, rizici koje uočava Centralna banka mogli bi se materijalizovati, što bi dodatno otežalo ekonomsku poziciju Rusije.
Iako sankcije nisu uspele da sruše rusku ekonomiju ili zaustave rat, njihov uticaj se može videti u snažnom usporavanju rasta ekonomije RF, održavanju relativno visoke inflacije, rastućem fiskalnom deficitu, te povećanju udela „loših zajmova“ u već napumpanim kreditnim portofilijima ruskih banaka.
S druge strane, ekonomska situacija u RF je daleko od krizne i za 90% populacije zemlje rat je nešto što ne utiče na svakodnevni život. Imajući u vidu kritičnu važnost ekonomske podrške Pekinga, kao i krucijalnu političku značaj očuvanja statusa velike sile za rukovodstvo u Moskvi, nerealno je očekivati da bi „nešto kao 20. runda sankcija“ mogla promeniti njihov pristup vođenju politike.
Izvor: RTS OKO
