Piše: Filip Dragović
Uprkos vapijućoj potrebi da se redefiniše istorijski pogled na Drugi svjetski rat, i još više, uprkos nasušnoj potrebi da se Crna Gora gradi kao društvo slobodnih građana i naroda koji u njoj žive, vladika Metodije i razna „preživjela“ udruženja Ravnogoraca, gurnuli su javnosti prst u oko, pardon, spomenik u oko, posvećen najkontraverznijoj od svih ličnosti JVuO, oficiru sa bar tri-četiri kape, Pavlu Đurišiću. I to su uradili tako što je „privatni spomenik sa privatnog imanja“ unešen u Božiji hram, među svetitelje i pustinjake. I tako su nam, vladika i neo-četnici, umjesto opravdanog pijeteta nad žrtvama komunističkih zločina, i objektivnog isticanja pravedne borbe mnogih ravnogorskih gerilaca, ponudili ubicu nejači i poglavnika „Crnogorske narodne vojske“, nesumnjivog saradnika Sekule Drljevića, koji je izdao i svog komandanta Dražu Mihailovića, kao primjer za ugled? Pa još osveštani, mimo svakog crkvenog kanona.
A najgore od svega je to što znamo da je ovo, baš sve ovako izvedeno (sa himnom Srbije, i protiv postojećih zakonskih normi CG) šlag na tortu Vučićevog pokušaja da malo vatre iz Srbije, prenese u Crnu Goru, i rastereti sebe velikog pritiska. A ni to ne bi bilo baš skroz nemoralno kada se taj Vučićev šlag ne bi ovdje pretvarao u keca kojeg pun rukav može napuniti DPS. Šta je „crkva Srbije“ u CG, ako nije upravo ovaj performans koji je u selu Zaostro organizovao Metodije? Ili, ako nije Metodije, ko ga to prevari i nasanka? Nasanka u sred ljeta!
Drugim riječima: Vučić je Đukanoviću, sada pred kraj sezone, poklonio skulpturu sličnu onoj u drevnoj Troji, a u liku spomenika Đurišiću, da se Đukanović, i sva ona omladina u DPS-u igraju do mile volje, cijele jeseni, i čačkaju krhku koaliciju, upravo po njenim najosjetljivijim šavovima.
