Piše: Jasna Ivanović
Valjalo bi znati ko je prvi upotrijebio retoričku etiketu ,,užasi postmoderne“, da se može zahvaliti čovjeku na sićušnoj a efektnoj definiciji onoga što je prelomilo karijatide ,,velikih priča“ ranijih epoha.
Jednom podgoričkom umjetniku ipak sam stigla da zahvalim na nešto širem, ali jednako efektnom pojašnjenju djelovanja postmodernističke struje. Na moje školsko seciranje umjetničkog postupka režisera o kojem smo razgovarali, ovaj je umjetnik odgovorio nervoznim: ,,Pušti to! Postmoderniste ne zanima ta hronologija, planovi i kutare. Tu si, nisi, ćao, zdravo…“
Svemu što je moderna koristila da objasni svijet, velikim pričama poput istorijskog progresa, opšte emancipacije ili naučnih istina, postmoderna je sumnjičavo mahnula s uzgrednim – tu si, nisi, ćao, zdravo…
Ispostavilo se, međutim, da je rastočni crv prodro i u samu postmodernističku sumnju. Tj, ako je postmoderna i rastočila konkretna pitanja, upitanost je ostala, makar i užasnuta.
Nad estetikom, na primjer. Jer je nešto u ljudskom oku navedeno na harmoničan i nesmetan tok, koji se s užasom survava preko mikroplastike postmodernizma.
Šta bi osim upitanog užasa osjećala generacija obrazovana na Andrićevim mostovima, dok danas gleda kako niz Drinu plovi ostrvo smeća, a spodobne ga mašine kašikaju iz vode na neko drugo, ,,sigurno“ mjesto.
Šta bi osim košmara usnio noćas Crnojević, ako bi na Obodu zakonačio, gradu slovobitnom, pod čijim se zidinama mjesto riječke gorčine čuju pomije u celofanu. Makitin razbijen kofer, bojom posloženi i smećem pretrpani kontejneri – jesu li harmonija progresa i naše novo lice.
Koje li su mađije zgotovile Prizrenke, da se Tutićeva crkva kraj Bistrice ugnijezdi u plavu ceradu, umjetni šimšir i red bul mjesto anđeoskih krila – s užasom bi mislio gazda prizrenski Dragoslav Tutić.
Šta bismo, dragi čitaoče, ovdje i sada – s užasima postmoderne? Tu si, nisi? Ćao, zdravo…
