Piše: Elis Bektaš
Skupština grada Sarajeva ili kako se već zove taj otužni skup civilizacijskih dotepenaca glasala je za odluku o povratku spomenika habsburškom prestolonasljedniku Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji, stradalim u atentatu kog je, po ko zna čijem podsticaju, izvela Mlada Bosna.
Ta odluka ne bi bila skandalozna samo pod jednim uslovom, kog sarajevska zakonodavna tijela, kako stoje stvari, ne mogu čak ni razumjeti a kamoli ostvariti: da se, skupa sa spomenikom Austro-ugarskom prestolonasljedniku, u Sarajevo vrate i spomenici Mladoj Bosni, pa čak i kralju Petru, a uz njih i mnogi uklonjeni partizanski spomenici.
Na taj način bi Sarajevo pokazalo da je doraslo mudrosti jednog Cezara koji, nakon što je u građanskom ratu ubio Pompeja, zabranjuje da se, u skladu sa do tada važećim običajima, ruše spomenici prethodnog vladara. Plutarh minuciozno primjećuje da je takvom odlukom, da sačuva Pompejeve spomenike, Cezar i vlastite sačuvao za vječnost.
Ovako, sa vraćanjem spomenika Ferdinandu i sa istrajavanjem na simplifikovanoj interpretaciji Mlade Bosne kao terorističke i velikosrpske organizacije, Sarajevo čini još jedan korak na svom putu koji ga vodi sve dalje od razumijevanja istorije ali i od razumijevanja sebe sama, a ujedno produbljuje ideološke konstrukte od kojih je Bosna i Hercegovina oboljela, sa ovom odlukom, čini se, na smrt.
Pozicioniranje Ferdinanda kao paradigme miteleurope, premda je upravo taj nadvojvoda bio u mnogo aspekata incident u habsburškoj strukturi moći i pozicioniranje Mlade Bosne u ulogu velikosrpskih terorista a kralja Petra u ulogu okupatora, gradi neprelaznu barikadu između Sarajeva i razumijevanja istorije. Da budem još oštriji i još precizniji, gradi neprelaznu barikadu između Sarajeva i Sarajeva.
Sa vraćanjem spomenika Ferdinandu a bez vraćanja ostalih spomenika, Sarajevo je sebe osudilo na ulogu kasabe oboljele od autolatrijske shizofrenije, na ulogu provincijskog poluinteligenta koji vapi za makar i najneznatnijim znakom pažnje svojih uzora, ne razumijevajući njihovu prirodu i na ulogu Ćorkana koji budalasto blene u gaćice švapske cirkuske plesačice na žici. Dakle, na uloge kojima je Sarajevo savršeno doraslo i u kojima se najbolje snalazi.
