Piše: Jasna Ivanović
Od vremena kad je Hana Arent pisala o očaju kao o političkom resursu, svijet je postao znatno kreativniji u tzv. biopolitičkom upravljanju.
Epštajnovština, kako smo odabrali da nazovemo aktuelni geopolitički trenutak, tek je u zamajcu. Ko preživi, pričaće, doduše na sigurnom osloncu terapeutske sofe.
U našem malom mistu prepliću se sudski, crkveni i pornografski skandali. Gusta neuronska mreža amoralija, pardon, anomalija. Dovoljno da se nivo narodnog kortizola ne spušta ispod crvene oznake, pa još i preliva. Usudićemo se reći da je prelivanje do te mjere konstantno, a stanje krize normalizovano, da se može govoriti o kolektivnom šoku. Po definiciji doktrine šoka, u istoimenoj knjizi Naomi Klajn, krize poput ratova, terorističkih napada, prirodnih katastrofa itd. koriste se od strane političkih i ekonomskih elita za uvođenje velikih promjena poput privatizacije, liberalizacije tržišta, slabljenja socijalne države… Karakteristični primjeri navedenog su upravo postsocijalističke države, jer ,,samo kriza – stvarna ili percipirana – proizvodi pravu promjenu“. Prosta i, po mišljenju mnogih, odveć uproštena matematika, ali zanimljiva, ako ne po čemu drugom, a ono kao stilska figura.
Ono što Balkan ipak ne čini školskim primjerom doktrine šoka jeste haotičnost smjene trusnih centara namjesto jedne ključne krize. Vidi gore: sudski, crkveni i pornografski skandali… Pritom se i epohe bez problema prepliću i revidiraju na dnevnom nivou, bez naznaka o ustaljivanju određenog konsenzusa među razjedinjenim građanima jer za to nemamo kadre institucije.
Haos, dakle, kao jedina konstanta i zajednički sadržalac, svedržalac, djelilac i sitnitelj do u paramparčad. Gorko je sada odbraniti se potvrđenim narodnim izrekama, ili odmetnutim u izreke stihovima, poput – bjež’ u crkvu, Kraljeviću Marko! Gorko jer je podložno diskusiji, što nije bio slučaj u vrijeme kad su ovi stihovi nastajali, pa i potom, za toliko vremena prenošenja. Gorko jer će ona vrata crkve možda biti zatvorena.
No ipak, nije da smo bez konstanti! Evo dečanskog oniksa, kad smo već na vratima crkve. Svaki pokušaj razaranja, raziđivanja i prenamjene otrpio je postojano. Kad ga ljudi nisu branili, činili su to kameni ukrasi, poput čuvenog grifona što je po predanju pao na glavu otimača, nakon čega se od otimačine odustalo. Može zaista biti da nas još jedino čudo iz očaja može izbaviti. Štaviše, prije no su nas kao stari narod doktrinom šoka navukli na resurs očaja, mi smo kao stari narod obikli na resurs čuda. Iliti – neka bude što biti ne može.
