Piše: Jasna Ivanović
Titogradska Pobjeda je 1978. objavila jedno zanimljivo i nedovoljno iščitano štivo. U ,,Svjedočenja, izbor memoara“ ušli su fragmenti žive riječi svjedoka istorijski važnih događaja iz Crne Gore. Jedan od zastupljenih hroničara, Lazo Popović, argumentuje poređenje vladavine Petra I i Petra II, zaključujući da je sirotinji bilo bolje pod Petrom I, i to, paradoksalno, zato što od vremena Petra II u Crnoj Gori imamo Sud i suce.
,,…dođe Ivanović iz Rusije i postavi senatore, kapetane i perjanike i učiniše Sud. No sudinici bjehu oni isti ljudi kojizi su činili najvišu mutnju i najviše zlo u Crnu Goru prijed ovoga. Ovi ljudi suđahu sirotinji, a bolji i jači činješe što hoćaše. A sirotinja ne smijaše da se brani od Suda, a bolji i jači koji bjehu ne marahu za Sud, nego kad oćaše skrivit oni bolji on nešto mitom nešto hajterom izlazaše vazda prav, a sirotinja plaćaše. Zato sirotinja živjaše grđe pod Petrom II, nego pod Svetijem Petrom.“
Savremenost se u Crnoj Gori još kako nadovezuje na isti problem, naročito u određenim oblastima koje su ,,siva zona“ zakona, gdje je stvar u javnosti problematizovana etički, ali nije kažnjiva u eventualnim sudskim postupcima.
Kao primjer ovome zgodno je navesti izjavu muzičara Nikole Radunovića, datu medijima povodom proslave 21. maja, koja nije jasno iskomunicarala s javnošću, te stoga izazvala kontroverzu. Osuda javnosti je tu, a sudski postupak za širenje mržnje na nacionalnoj osnovi izgledno će izostati.
Šum ovog komunikacijskog niza stvoren je već u samoj izjavi autora, koji je, da paradoks bude veći, doktor nauka iz oblasti komunikacija. U istom parčetu teksta stoje stavovi:
1) ,,Svi oni koji nijesu u stanju da sebe nazovu Crnogorcima, a građani su Crne Gore, vjerovatno zaslužuju da žive neđe drugo.“
2) ,,Svako ko potencira taj posebno nacionalni momenat, mislim da nanosi štetu državi kakvu želimo.“
Tanka logika teksta, tj. njeno odsustvo, ali s druge strane vrlo upotrebljiva shema za logiku koju je, na primjer, u depresivnom optimizmu Crnogoraca nalazio Todor Baković. Tamo bi se na osnovu Radunovićeve izjave moglo konstruisati pitanje: šta raditi kada se društvo modernizuje prihvatajući model sekularne države, a identitet ostane vezan za herojske obrasce iz (cetinjske) prošlosti?
Crnogorci su, prema Bakoviću, neke od ovih dilema rešavali humorom, čemu je, sudeći po ranijim izjavama, sklon i Radunović. Problem nastaje onda kad je tom humoru preteča, recimo, ona čuvena cetinjska zabava knjaza Danila, koji je desetogodišnje dječake, popovske sinove, tjerao da u obraz poljube vašarskog majmuna da bi se toj sceni smijali on i knjeginja. Problem nastaje onda kad se izražavamo ,,građanski“, a jedino građansko što se iz tog izraza može konstruisati jeste – rat.
