Piše: Jasna Ivanović
Ako su se lingvisti nekada sporili oko toga da li će birokratizovani jezik nestati zajedno s jednopartijskim sistemom u Jugoslaviji, danas te dileme nema. Ovještale kancelarijske sintagme protegle su žile do današnjih dana, kao, uostalom, i sistem koji ih je za svoje potrebe napravio.
Ovaj ,konferencijaški vergl“, u kojem se naš jezik zatekao, duhovito je opisao Branko Babić u knjizi ,,Naše jezičke boljke“, dajući u ovom rječniku birokratskog žargona i jasne preporuke za liječenje jezičkog stanja. Redajući azbučnim redom kojerazna lica (alkoholisana, vojna, gluva, građanska, druga i treća, društvena, društveno-pravna, ženska ili muška, zvanična, neidentifikovana…), pisac naglašava kako se birokratski hor drži ove imenice kao pijan plota, i to najčešće zato da ne bi pomenuli ime čovjekovo i da bi lik ljudski zamaglili. Tako lice prestaje biti sinonim za čovjeka, a nastaje lice bez ljudskog lika.
,,Čitava je galerija čudnovatih lica u službenim papirima, tim brdima hartije koju, ko zna zašto, zovu materijalima. Lica stanuju i u pravnim i policijskim spisima, baškare se u bezbrojnim referatima, gnijezde se u nekim knjigama koje su u naučno ruho odjenute. Pa ne bi to bilo baš ni pogubno za jezik naš nasušni kada bi sva ta lica tamo i ostala. Ali avaj! Razmiljela se lica na sve strane i zagospodarila, prosto ne vidiš od njih niti jedno čeljade.“
Ako za uzorak malog lingvističkog ogleda uzmemo izjave crnogorskih poslanika, primijetićemo da se jedno naročito lice markira u njihovim jeziku sve učestalije ‒ svešteno lice, mjesto đakona, popa, kaluđera, mitropolita… U jezičke nevolje, baš zbog sveštenih lica, zapao je ovih dana dr Ivan Vuković. U poslednjem obraćanju javnosti, vajkao se da mu je povrijeđeno pravo na privatnost, tj. privatnu prepisku, u kojoj su se ona sveštena premetnula u grubo oklevetana lica. Činjenica da je dr Vuković ovu premetačinu izvršio u privatnoj prepisci ne potire činjenicu da je ta prepiska dio dokaza u zvaničnom krivičnom postupku, pa stoga ne može privatna i ostati.
Lingvistički je zanimljivo da je dr Vuković u javnoj odbrani svog prava na privatnost (a nipošto pravdanju za klevete), spomenuo Manastir Ostrog, pa još ga i ponovio, i to krajnje nebirokratski, kao svetinju, a ne kao, recimo, vjerski objekat. I ovdje dolazimo do jedne druge lingvističke teme koja se tiče tzv. epistemičke modalnosti. Njome se kazuje stepen kojim govornik iskazuje svoju sigurnost u rečeno, vjerovatnoću ili procjenu istinitosti. Stepen epistemičke modalnosti podiže se kada poslanik umjesto ,,mislim“ kaže ,,mislio sam i mislim!“ (,,O povampirenom četništvu u Crnoj Gori mislio sam i mislim isto!“), a skače kada se vjerski objekti imenuju svetinjom, uz dodatno izražavanje ubjeđenja da to tako mora biti i vjernicima, i ateistima.
Iako je iskaz poslanika Vukovića, po lingvističkim mjerilima, ponio jak stepen ubjedljivosti, to naravno ne znači da će javnost biti ubijeđena u sadržaj izrečenoga. Ako ostanemo u krugu lingvistike, možemo reći da sumnju u ubjedljivost njegovog iskaza podržava činjenica što jaku epistemičku modalnost nalazimo i u Vukovićevoj prepisci, gdje je stepen podignut psovkom, a onda skočio dodatkom ,,na čelu sa Amfilohijem!“. Javnost je lingvistički zbunjena! I eto nevolje u raju birokratskih brbljivaca, kako to opisuje knjiga ,,Naše jezičke boljke“. Da li će dr Vuković u daljoj karijeri govoriti bobu bob, a popu svešteno lice? Biće svakako dobro, ako bude išlo kao i dosad, prema dugotvrdoj izreci ‒ hoće jezik na pravo.
