Piše: Milorad Durutović
Suze će spasiti svijet. Suze — prije nego ljepota i smijeh. One će jednom posvjedočiti da smo postojali kao ljudi. Kao izbaviteljska obala, ta se misao ukazuje poslije čitanja pjesme „Rekvijem“, jedne od slavnijih u prevratničkoj zbirci 87 pesama Miodraga Pavlovića. Ali taj utisak dolazi jedino kao paradoks, budući da pjesma ne vodi ka obali, nego ka prostoru u kojem se i sama mogućnost utjehe povlači, jer svaki stih vodi ka ogoljavanju — sahrani bez plakanja.
Već u prvom stihu — „Ovoga puta / umro je neko blizu“ — smrt nije događaj koji se otvara u jeziku, već činjenica koja se u njemu zatvara. „Ovoga puta“ nije isto što i onaj put kada vijest o smrti dolazi izdaleka. Pa ipak, ni ta blizina ne donosi nužno bliskost, samilost ili solidarnost. Naprotiv, i sama „blizina“ biva relativizovana: pokojnik ostaje neimenovan — „umro je neko“, čime se priča zatvara prije nego što je i započela. Ostaje tek svedena, moglo bi se reći administrativna, formulacija: „Osetite / svet je postao lakši / za jedan ljudski mozak“. Od smrti je ostala samo informacija, a upravo to otvara dublji potres, i to ne samo onaj koji slijedi nakon Drugog svjetskog rata, na koji pjesma, pa i sama zbirka, upućuju, već i onaj koji se produžava sve do našeg vremena, u kojem se svaka emocionalna ili intelektualna dubina sve češće svodi na digitalnu blizinu. Današnji čovjek možda nije prestao da osjeća tugu, ali jeste podlegao logici spektakla, čak i u trenucima koji su donedavno pretpostavljali ozbiljnost ili bar četrdesetodnevnu tišinu. Tuga se, kao i sve ostalo u našim savremenim životima, unaprijed formatira. Telegram, stisak ruke ili zagrljaj ustupaju mjesto lajku ili stikeru koji označava emociju. Pitanje je, međutim, da li se tako iskazana emocija zaista proživljava ili tek simulira.
Sve to podsjeća na ono o čemu je govorio još Valter Benjamin, zapažajući da u eri tehničke reprodukcije iskustvo gubi svoju „auru“, onu neponovljivu prisutnost događaja. Smrt, koja je nekada imala „auru“ rituala i susreta, danas postaje reproduktivna, odnosno tehnološki umnožena u objavama, reakcijama i šablonima saučešća. Sahrane i dalje postoje, ali i one podliježu redukciji — sažimanju u krug(u) ukućana; skraćivanju, kako bi se svakodnevica što manje poremetila. „Žene su pošle za mrtvim telom / smrt je ostala u praznoj sobi / i spustila zavesu“, piše Pavlović — gorko, cinično, pomalo apsurdno, kao u svijetu Kamijevog Stranca, u kojem ni smrt bliske osobe više ne uspijeva da sabere rasutu nutrinu čovjeka, već se i sama pretvara u niz gestova, obaveza i formalnosti.
Danas, međutim, čak i takva sažeta obrednost ustupa mjesto digitalnim gestovima. Umjesto pravog cvijeća prilažu se GIF-ovi svijeća ili stilizovani znakovi tuge, dovoljno brzi da označe prisustvo, ali ne i da iznesu žalost. Tako je savremeni „rekvijem bez suza“ postao zamjena za emociju. Otuda Pavlovićeve opomene iz završnice pjesme — „Ne žurite sa smrću (…) / I ne oproštajte se pri odlasku / to je smešno / i pogrdno“ — vrijedi čitati uvijek dva puta: prvi put kao pjesnički iskaz jednog poslijeratnog trenutka, a drugi kao opomenu vremenu koje je i tugu počelo da proživljava posredno.
Izvor: RTNK
