Piše: Akademik Igor Đurović
NVO Pandurica iz Nikšića sa blagoslovom i uz podršku Mitropopije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke Srpske pravoslavne crkve već dvije godine sprovodi humanitarnu i memorijalnu akciju „Martovsko sjećanje“ vezanu za dva događaja iz bliže istorije: „milosrdno“ NATO bombardovanje 1999.godine koje je počelo u martu i martovski pogrom 2004. godine.
O značaju ove akcije, njenim rezultatima i zašto baš ovakve akcije nevladinih udruženja treba podržavati napisaću nešto drugom prilikom.
Naravno, ovo nije jedina memorijalna i humanitarna akcija koja se pokreće ali mislim da to za opstanak i napredak našeg naroda na Kosovu i Metohiji nije dovoljno. Nažalost, politika onih koji bi o tome trebali da brinu nije puno više odmakla od kakve junice. Ne kažem da junica nije dobra, ali zasigurno nije dovoljna. Pokušajmo da smislimo nešto što bi malo izašlo iz tih okvira.
Osnovni problem svih malih i provincijskih sredina na Balkanu, a često i šire, je nedostatak kreativnog i produktivnog posla. Na Kosovu i Metohiji je još teže jer se često sve svodi na sitni zanat, neku poljoprivredu, i sitne servisne usluge. Teško to može zadržati djecu i omladinu. Pored lične sigurnost ljudi traže i materijalnu ali traže i izazove da bi svoj kreativni potencijal iskazali, pa im te poslovne izazove treba pokušati donijeti u kuću.
Stoga bi valjalo porazmisliti o pronalaženju poslova koji bi se mogli raditi iz Kosovske Mitrovice, drugih mjesta i enklava. Jedini poslovi koji bi to eventualno mogli da se organizuju su u vidu rada na daljinu i neke vrsta outsourcinga. Na brdovitom Balkanu nije malo takvih poslova prije svega u programiranju, direktnom marketingu, neke forme call centara i ko zna šta sve ne. Istina dosta je to sada uzdrmano, jer svi očekuju što će vještačka inteligencija da odnese ili donese, pa je u posljednjih nekoliko mjeseci ili godinu dana smanjena ponuda outsourcing poslova za pola ali nije da ih i dalje nema. Postoji mogućnost da i neko korišćenje vještačke inteligencije donese neke nove poslove …
Da prekratim, trebaju nam četiri vrste donatora/priložnika za neki od ovakvih poslovno/humanitarnih poduhvata:
- prvi tip donatora: čovjek ili firma vlasnik kompanije (najbolje je da je registrovana u SAD, Kanadi, UK, itd) koji treba da osnuje kompaniju i nađe joj inicijalni;
- drugi tip donatora: pošto je iluzorno da takava kompanija prvih nekoliko godina ostvaruje profit treba nam investitor/imućan čovjek/dobrotvor koji bi pokrivao gubitke tih nekoliko godina (to bi mogli biti domaći dobrotvori iz srpskih zemalja a rok pokrivanja gubitaka bi bio po mom mišljenju tri godine);
- treći tip priložnika: neko ko bi pomagao u obučavanju zaposlenih;
- četvrti tip priložnika: dobar pravnik da pravno uobliči odnose među svim entitetima („čist račun duga ljubav“).
Nije nešto što se može realizovati za par nedjelja – mjeseci ali ako imate ljude koji bi htjeli da učestvuju u ovom djelu onda bi moglo da se postavi na noge u roku od par godina.
Cilj je da se započne sa jednim ovakvim poduhvatom a možda da do jednoga dana dođemo i do tri (jedan po jedan).
Ne bih smetao vlasniku i da povlači dobit ako je bude, niti bih smetao drugoj vrsti dobrotvora da kada. i ako se, firma stavi na noge jednog dana nešto od uloženoga povrati. Opet kažem da da je čist račun duga ljubav i ovo valja pažljivo i pravno uokviriti.
Ukupan trošak za godinu dana: 10-20 ljudi x plate, troškovi osnivanja, osnovnog opremanja. Narednih godina troškovi plata i poslovanja umanjeno za prihode koje firma dobija. Mislim da bi bilo dobro da drugi tip donatora preuzme pokrivanje gubitka na tri godine. Sve skupa za 20 radnih mijesta po jednom projektu u kreativnom sektoru ne prelazi 1 milion evra za tri godine a pretpostavljam da ako se obezbijedi kvalitetan priliv posla da bi se barem pola novca vratilo čak i tokom te prve tri godine. Ako bi bilo tri projekta onda sve treba pomnožiti sa tim brojem ali tu bi bili drugi donatori za svaki pojedinačni projekat. Dakle, ne radi se o malim sredstvima ali mislim (nadam se) da nije nemoguće. Kada uporedimo ovo ulaganje sa silnim „mrtvim“ nekretninama koje se sagradiše …
Akademik Igor Đurović: Vještačka inteligencija i budućnost ratovanja
Ako bi bilo više projekata dobro bi bilo da su geografski razdvojeni (jedan u ili oko Kosovske Mitrovice, jedan u Metohiji i jedan npr. u Kosovskom pomoravlju). Naravno, nije vjerovatno da se ovo pravi preko noći.
Univerzitetu u Prištini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, koji funkcioniše i u doba aktuelnih blokada i svih nevolja koje prolazi srpski narod na Kosovu i Metohiji mogao bi da bude oslonac u školovanju i treningu omladine sa KiM, ali ne samo sa KiM, za navedene poslove.
Medijsko praćenje ovakvih aktivnosti nije od velike koristi dok se neki od biznisa ne stavi na noge. Nakon toga „ništa ne uspijeva kao uspjeh“.
Kada se pogleda koliki je to iznos za tri godine radi se o smiješnom iznosu za državu. Da ne govorimo o tome što bi se moglo učiniti sa nekim poreskim olakšicama u Republici Srbiji za ovakve aktivnosti. Međutim, možda je i bolje da se ovako pokuša a bez ikakvog uticaja politike.
Ma kako djelovalo nerealno sjetih se izjave jednog našeg (ne)srećnog političara:“ jedan zaposleni četiri glasa“ a ovdje je jedan mladi čovjek zaposlen ´4 mladih ljudi ostaju na KiM (40 do 80 po projektu plus multiplikativni efekat i uticaj na drugo poslovanje). I još naši ljudi vole i da se osamostale, da sami započnu biznis, kada osjete da mogu, a ovdje je to zrno novoga biznisa zapravo ono što bi se i htjelo postići ovakvom akcijom.
Kosovsko-Metohijsko polje božura možda za 10-15 godina može biti Kosovsko-Metohijska silicijumska ili e- ili ai-dolina. „Ništa ne uspijeva kao uspjeh“.
Izvor: Martovsko sjećanje
