Piše: Borislav Hložan
Ove godine navršilo se sto godina od vođenja sudskog postupka koji je dobio naziv „majmunski proces”, gde je jedan nastavnik srednje škole optužen da je predavao o Darvinovoj teoriji evolucije. To je u državi Tenesi bilo zabranjeno i zbog toga je pokrenut sudski postupak protiv njega
Akademik Tibor Varadi je ovdašnjoj kulturnoj javnosti pre svega poznat kao jedan od naših vodećih pravnih stručnjaka koji je ostvario izuzetno uspešnu naučnu karijeru kao profesor novosadskog Pravnog fakulteta i predavač na nizu uglednih univerziteta u SAD i u Mađarskoj. Varadi je, takođe, autor cenjenih knjiga i brojnih naučnih radova iz oblasti pravne nauke, a bio je i učesnik značajnih sporova pred Međunarodnim sudom pravde i međunarodnih arbitraža.
Pravnički angažman učinio je da u zasenku ostane Varadijevo dugogodišnje bavljenje književnošću, koje je započelo sredinom šezdesetih u redakciji novosadskog časopisa „Uj simpozion”, čiji je bio odgovorni urednik od 1969. do 1971. godine. Od tada do danas Tibor Varadi je objavio dvadesetak knjiga proze i esejistike na mađarskom i na srpskom jeziku, kao i dela u prevodima na engleski i nemački jezik. Dobitnik je uglednih književnih priznanja. Ovaj prozaista impresivne erudicije autor je niza knjiga svojevrsnog žanra romaneskno-dokumentarističke proze, u kojima on, polazeći od činjenica iz spisa arhive advokatske kancelarije koju su vodili njegov deda i otac, čitaocima predstavlja živopisnu sliku zbivanja i života u njegovom rodnom gradu Zrenjaninu, ili u Bečkereku, kako Tibor Varadi ovim starim imenom naziva svoj rodni grad. U izdanju Akademske knjige iz Novog Sada nedavno je objavljen novi Varadijev roman „Konjski pasoš dodeljen istoriji”, u kojem on sugestivno i upečatljivo, ponekad humorno, kroz prizmu pravnih spisa, prikazuje ambijent i događanja tokom Drugog svetskog rata u Zrenjaninu.
Kako se dogodilo da se, uz bavljenje pravom i ostvarenu sjajnu pravničku naučnu karijeru, uporedo posvetite i literaturi?
Moj deda je otvorio advokatsku kancelariju 1893. godine, tako da je bavljenje pravom bila naša duga porodična tradicija. Mene je, ipak, još u školi veoma interesovala književnost. Mnogo sam čitao i sreća mog odrastanja u Bečkereku je da sam još kao dete odmah čitao na više jezika: na mađarskom, srpskom i na nemačkom. Književnost mi je bila važna, ali je porodična tradicija bila ipak jača, tako da sam se nakon studija u Beogradu vratio u Novi Sad i zaposlio kao asistent na Pravnom fakultetu. Istovremeno se u Novom Sadu dogodilo nešto vrlo uzbudljivo – pokrenut je književni časopis „Uj simpozion”, u kojem sam i ja objavljivao svoje radove. Sklonost prema literaturi je bila prisutna tokom celog mog života, ali sam ipak dugo odlagao bavljenje književnošću, jer mi je pravna karijera bila važnija.
Koliko je odrastanje u Zrenjaninu, ili u Bečkereku, uticalo na tematsko određenje i lokalnu
Ja tu nisam nepristrasan, jer sam nekoliko puta u šali rekao da sam „bečkerečki nacionalista”, a poznato je i da sa protokom vremena čovek počinje da idealizuje svoje rodno mesto, ali imam zaista vrlo lepa sećanja na Bečkerek. To je razlog što se ja u svojim knjigama bavim događajima i sudbinama ljudi iz grada u kojem sam odrastao i koji dobro poznajem. Tome doprinosi i činjenica je da se spisi iz naše advokatske kancelarije odnose na predmete i sudske sporove vođene u Bečkereku.
Koliko je advokatska tradicija vaše porodice uticala na opredeljenje da se bavite ovim svojevrsnim vidom dokumentarno-romaneskne proze?
Mogao bih reći da mi je sudbina stvorila jedan žanr književnosti, jer je advokatska kancelarija moga oca i dede bila među boljim i važnijim u Vojvodini, a dogodilo se i da je to jedina takva kancelarija iza koje su ostali spisi. Advokatski spisi zapravo daju bogatiju sliku o stvarnosti od drugih izvora, jer se klijenti obraćaju advokatu sa celom pričom, pa advokat od toga bira šta vredi izneti pred sud, tako da ovde iz korespondencije klijenata vidim više nego u sudskim spisima.
U svojim knjigama bavite se često sudskim spisima i događajima iz vremena Drugog svetskog rata, koji bacaju novo svetlo na tadašnje tegobno ratno vreme. Do kakvih otkrića ste došli čitajući te spise?
Recimo, pronašao sam da je za vreme nemačke okupacije bilo mnogo lažnih razvoda zato što su se žene, Srpkinje, Mađarice, Nemice, razvodile od muževa Jevreja. Iz advokatskih spisa ja vidim da se one ne razvode zato što njihov brak ne valja, nego zato što žele da spasu svoju decu. I one onda pišu mom ocu ili dedi: „Gospodine doktore, neću da se razvedem, ali kako nema drugog načina da se spase dete, molim Vas, podnesite zahtev za razvod.” Sudu se ova priča, naravno, ne može tako izneti, to je bilo vreme nemačke okupacije, ali u spisima vidim da su to bili lažni razvodi koji su zapravo ostali van pravne istorije.
Činjenice iz arhivskih spisa vi ste pretočili u romanesknu formu koja pred čitaoca iznosi sudbine običnih ljudi zahvaćenih ratnim metežom koji u njemu pokušavaju da prežive. Da li su oni uspevali da nađu spas u „rezervnoj istoriji”, kako ste vi opisali snalaženje tih ljudi u zlim ratnim vremenima?
Jedan takav primer je priča koju nisam našao u spisima, ali koju sam više puta čuo za vreme porodičnih ručkova kada je kod nas dolazio blizak prijatelj mog oca, advokat Sava Grujić. Oni su pričali o jednom nesretnom sudiji, zvao se Aleksandar, čije prezime nisam uspeo da saznam, koji je sudio u procesu jednom klincu od petnaest godina koji je bacio kamen i razbio prozor zgrade Gestapoa. U to vreme nemački okupatori su doneli propis po kom se dete može proglasiti punoletnim ako se utvrdi da je ono dovoljno zrelo. Tužilac je predložio da se ovaj dečak proglasi punoletnim kako bi mogao biti osuđen na smrt. Sudija je bio u užasnoj situaciji jer ako ne donese takvu presudu, ne samo da će biti izbačen sa posla nego će mu i porodica biti ugrožena, a ako učini onako kako su okupatori očekivali, biće izložen preziru i nijedan komšija mu više neće reći ni „dobar dan”. Sudija je pokušao samoubistvo popivši otrov u očajničkom pokušaju da nađe izlaz iz strašne situacije u kojoj se našao, ali nije preminuo i ostao je živ.
Dušan Krcunović: Agon i timokratski čovjek u djelu Marka Miljanova
U to vreme pred sudom su vođeni mnogi sitni sporovi u koje su advokati i sudije ulagali potpuno neprimerenu energiju, tražeći neki „rezervni život” ili spas u „rezervnoj istoriji”, pošto je ovaj stvarni život toliko strašan. To su bili potpuno nevažni sporovi poput onoga da li je tetka Čorba imala razlog da da otkaz svome sustanaru, gde su advokati – moj deda i njegov prijatelj advokat Luka Mijatović – u raspravu unosili i rimsko pravo i druge ozbiljne pravne argumente. Ja mogu da zaključim da su i oni i sudije tada bili sretni, jer šta god da urade, niko neće stradati, niti će biti izložen opasnim posledicama.
Uprkos tome što su junaci vaših priča obični ljudi, a sporovi koje oni vode nemaju veliki značaj, njihove sudbine i iskušenja sa kojima se bore ipak daju upečatljivu i živopisnu sliku prošlosti jednog banatskog grada. Kako se dogodilo da vi sada u svoju prozu uvrstite i sudanije zbog konja, koje je dalo i naslov vaše nove knjige?
I u novoj knjizi se bavim tim sitnim sporovima među kojima su bili česti sporovi zbog konja, koji su bili deo svakodnevnog života. Opisao sam u knjizi spor zbog događaja iz februara četrdeset sedme godine, kada je potkivač Kastelić morao jednog dana da žigoše trista konja. On je tada jednom nemirnom konju opsovao mater, ali je gazda tog konja shvatio da je njemu opsovana majka. Onda dolazi do spora, moj otac je zastupao Kastelića, on je imao pet svedoka koji su svedočili da li se psovka … ti mater odnosila na mater vlasnika ili na mater konja i to dokazivanje je bilo vrlo zamršeno.
Zanimljiv je bio i drugi sličan spor gde dvojica ljudi nisu mogla da se slože kome zapravo pripada jedan konj. Na kraju su se oni dogovorili kome ide konj, ali su nastavili spor oko konjskog pasoša mada, razume se, konjski pasoš bez konja nikome nije potreban. Međutim, tolika je bila žestina te svađe da je svađa nadživela razlog zbog kojeg je izbila. I u današnjem svetu ima mnogo takvih primera da svađe nadživljavaju svoj smisao i povod.
Uprkos preciznosti u iznošenju detalja sudskih spisa i često mračnim i neveselim okolnostima u kojima su ti procesi vođeni, vi u priče o njima uvek unosite i humor i ironični odmak od stroge ozbiljnosti pravničkog pristupa. Koji je razlog tome?
Humor uvek daje šansu da se stvari vide bolje i jasnije. Ja u ovoj knjizi zbog toga pominjem humor i navodim misao kineskog filozofa Lin Jutanga, koji je napisao da bi jedini način da se dođe do svetskog mira bio ukoliko se vlast u svetu prepusti humoristima. To, naravno, nije baš neka realna opcija, ali u ovim spisima našao sam nekoliko slučajeva gde je putem humora prevaziđena svađa. I zbog toga pišem o tim sporovima koji nisu ni važni ni krupni, ali su zanimljivi jer se tu humorom izašlo iz svađe.
Vaše pravničko obrazovanje i iskustvo omogućili su da u priče iz bečkerečke sudnice uvedete i paralelne priče iz drugih literarnih dela ili pravnih tradicija. Kako se dogodilo da se u priči o jednom bečkerečkom suđenju pojavi i Darvinova teorija evolucije?
Pošto sam imao dosta kontakta sa američkim pravom, ponekad u knjige uključujem i neke bizarne američke predmete. I ovde sam uključio jedan predmet koji je možda najčuveniji u američkoj praksi, a ove godine navršilo se sto godina od vođenja tog sudskog postupka. Taj sudski proces je dobio naziv „monkey trial” („majmunski proces”), gde je jedan nastavnik srednje škole optužen da je predavao o Darvinovoj teoriji evolucije. To je u državi Tenesi bilo zabranjeno i zbog toga je pokrenut sudski postupak protiv njega.
Nastavniku nije pretila neka ozbiljna kazna, ali je to bila šansa da se pozovu naučnici iz celog sveta koji su govorili o teoriji evolucije, a s druge strane, pozvani su teolozi i poznavaoci biblijske istorije. U ulogu tužioca je uskočio neki Brajan koji je tri puta bio predsednički kandidat Demokratske stranke i mislio je da bi mu protivljenje teoriji evolucije povećalo šanse na političkom planu. Čitao sam te spise i taj proces sam uporedio sa jednim bečkerečkim sudskim procesom – tu se malo zafrkavam, naravno, i otkrio sam da je taj Brajan tokom suđenja izneo jednu neverovatnu misao, rekavši: „Strašno je to da ovi zastupnici teorije evolucije, darvinovci, koji pojma nemaju, ne kažu da mi dolazimo od američkog majmuna, nego kažu da smo mi potomci nekog belosvetskog majmuna.” U iznošenju sadržaja sudskih predmeta, iznoseći činjenice, ne menjam ni reč, jedino dodajem neke svoje opaske i komentare, ali pominjanje Čarlsa Darvina bilo je povod da se u imaginarnom susretu likova iz knjige u završnom poglavlju u Bečkereku zajedno nađu i Darvin i Kastelić, koji stavlja žigove na konje, i drugi likovi, što je, naravno, čista fikcija.
Kako ste došli na zamisao da u završnom poglavlju knjige pred čitaoce dovedete sve junake svojih pripovesti, i istorijske i mitske ličnosti, koje se u ovim pričama pominju?
To je ideja koju sam uveo u prošloj knjizi i na taj način se zapravo povezuju niti raznih priča od kojih je sačinjena knjiga. Taj zamišljeni događaj se zbiva u bečkerečkom restoranu „Roža”, gde se na jednom mestu sreću učesnici ovih sporova, ali se tu spominju i razna istorijska zbivanja, poput pomenutog spora u SAD u kome se raspravljalo o Darvinovoj teoriji evolucije, pa je zbog toga onda u Bečkerek došao i Darvin. Tu je i meštanin čika Palika Šomođi, koji doziva Darvina: „Karčika, dođi ovde” zato što je Čarls na mađarskom Karčika. Tu su i Putin, i Bajden, i Tramp, tu je Imanuel Kant, došao je i Ivo Andrić, tako da svi sede za jednim stolom i pričaju sa realnim učesnicima ovih pravnih slučajeva. Tu je i sama Istorija, koja se takođe pominje u knjizi, s tim da se u prošloj knjizi Istorija šetala, a pošto u ovoj knjizi ima više sporova oko konja, ona jaše na jednom konju. Na kraju se glasa da se onaj konjski pasoš oko kog su se ljudi toliko svađali, a na kraju više nikom nije trebao, dodeli Istoriji i tako je nastao naslov ove knjige.
Izvor: Politika Magazin
