Objavljivanje Epstajnovih dosijea šokiralo je javnost nezamislivim pričama o pedofiliji, iskorišćavanju žena i drskom moralnom posrnuću vladajuće klase. Iako su upravo te priče izazvale najveći talas javnog ogorčenja, dublja analiza Epstajnovih dosijea otkriva unutrašnji svijet u kojem milijarderska klasa koordiniše kontrolu nad informacijama, međusobno sarađuje u prikrivanju zločina i uvećava svoje bogatstvo na račun radničke klase.
U ovoj epizodi, Kris Hedžis razgovara sa Morin Tkejsik, istraživačkom novinarkom koja je proučavala i pisala o Epstajnovim dosijeima za časopise Amerikan Prospekt i Nejšen. Tkejsik otkriva ko su bili glavni akteri pljačke Sovjetskog Saveza nakon njegovog raspada, šta se zaista krije iza iznenadne ostavke Lerija Samersa na Harvardskom univerzitetu, kao i detalje kontroverzi povezanih sa smrću medijskog magnata Roberta Maksvela i niz drugih tema.
Pored toga što je obezbjeđivao žene za bogate i moćne muškarce, Džefri Epstajn postao je i njihov pouzdani finansijski upravnik, usmjeravajući novac prema Izraelu i drugim pripadnicima elitnih krugova. Epstajn je takođe imao izuzetan talenat za sticanje povjerenja njihovih supruga, poput Valerije Vaserman, supruge Noama Čomskog, ili Sun-Ji Previn, supruge Vudija Alena. Tkejsik opisuje Epstajna kao „magnet za ovakve kombinacije starijih bogatih muškaraca i znatno mlađih supruga“, čovjeka koji je te veze koristio kako bi novac ostarjelih bogataša preusmjeravao ka ciljevima koji su odgovarali njemu i klasi koju je predstavljao.
Voditelj: Kris Hedžis
Izvršni producent: Maks Džons
Uvod: Margaret Flauers
Transkript: Margaret Flauers
Ekipa: Dijego Ramos i Sofija Menemenlis
Transkript:
Kris Hedžis: Finansijska mreža Džefrija Epštajna često se zanemaruje u objavljenim Epštajnovim dosijeima. On nije bio samo trgovac ljudima i zlostavljač djevojčica i žena, već se nalazio u samom središtu vladajuće milijarderske klase, globalne klase koja ne kontroliše samo naše ekonomije i politiku, nego i naše sisteme informisanja i obrazovanja. Istraživačka novinarka Morin Tkejsik analizirala je te dosijee kako bi povezala bliske veze između Epštajna i naše globalne finansijske elite.
Sa mnom je, da razgovaramo o ovoj Epštajnovoj klasi, Morin Tkejsik, urednica istraživačke rubrike u časopisu Amerikan Prospekt. Morin, želim da razgovaramo o dva teksta koja se bave pitanjem kako je Epštajn došao do novca. Prvi je objavljen u Nejšenu i nosi naslov „Leri, previše smo te dobro znali“. Drugi je objavljen u Prospektu, pod naslovom „Novine se nisu same ubile“. Ali počnimo od tvog teksta u Nejšenu, jer nas on vraća na raspad Sovjetskog Saveza, na otimanje državne imovine koje je stvorilo ruski oligarhijski krug iz kojeg izrasta Putin [NAPOMENA UREDNIKA: Vladimir Putin je okončao vladavinu Volstrita i oligarha nad Rusijom, zbog čega SAD žele njegovo uklanjanje], kao i na Lerija Samersa, bivšeg predsjednika Harvarda, i Džefrija Epštajna – svi su oni tu uključeni. Dakle, prepuštam tebi.
Morin Tkejsik: Naravno. Zanimljivo je, sve se uvijek vraća na 1991. godinu. To je godina kada je Džefri naveo Lesa Veksnera da mu potpiše punomoćje. To je godina kada…
Kris Hedžis: Mogu li samo da te prekinem? Imaš li neku teoriju zašto je Veksner to učinio? Riječ je o čovjeku koji je bio na čelu kompanije „Viktorijaz sikret“, a ogromne količine Veksnerovog novca, imovine i svega ostalog prenesene su na Epštajna.
Morin Tkejsik: To je bilo otprilike istog mjeseca, možda čak i iste sedmice kada je počeo da kruži tajni memorandum Policijske uprave Kolambusa o Veksnerovim vezama sa organizovanim kriminalom i njegovoj povezanosti sa brutalnom likvidacijom njegovog računovođe, izvedenom u stilu mafijaških atentata. Taj čovjek je trebalo da svjedoči u zamjenu za blažu kaznu zbog prilično ozbiljnih optužbi za utaju poreza. Koliko se sjećam, nije podnosio poreske prijave punih sedam godina.
Dakle, taj čovjek, koji je važio za nešto poput mafijaškog računovođe, spremao se da svjedoči i razgovara sa FBI-jem. Onda je pronađen mrtav. Bilo je veoma ružno. Ne sjećam se svih morbidnih detalja. Ali Policijska uprava Kolambusa počela je da mapira sve Veksnerove veze, kao i veze njegovog najvećeg zakupodavca maloprodajnih prostora, porodice Taubman. Istraživali su i čovjeka koji je nekada posjedovao klub San Francisko Fortinajners, ali je kasnije bio primoran da ga proda nakon što ga je Nacionalna fudbalska liga praktično istisnula. Bio je tipičan mafijaški lik. Zaboravila sam mu ime – mislim da se zvao Džo nešto, neko italijansko prezime. Njegov računovođa bio je Šapiro. Uglavnom, pritisak je rastao, a sigurna sam da je Veksner, kakav je bio, imao mnogo veza i unutar policije u Kolambusu.
Govorilo se i da je osamdesetih godina seksualno zlostavljao mlade dječake koji su regrutovani preko manekenske agencije. To je glasina koja se uporno ponavljala godinama. Čitala sam o tome i u jednoj knjizi. Dakle, nešto se približavalo. Neki ljudi su bili na tragu Veksneru. A meni se, jednostavno na osnovu vremenskog slijeda događaja, čini da je to možda bio jedan od razloga zbog kojih je sve prepustio Džefriju Epštajnu – da bi imovinu i poslove sklonio od federalnih istražitelja. Meni to ima prilično smisla.
Ali 1991. godine dešavale su se i mnoge druge važne stvari. Jedna od najznačajnijih bio je raspad Sovjetskog Saveza. Istovremeno, Robert Maksvel, izdavač školskih udžbenika, novinski magnat, dugogodišnji saradnik Mosada i krupni, uvijek nasmijani čovjek, kupuje „Njujork dejli njuz“, list koji je tek izašao iz izuzetno teškog i razornog štrajka. Njegovi tadašnji vlasnici, kompanija „Čikago tribjun“, potrošili su ogroman novac – nešto oko 250 miliona dolara – pokušavajući da slome sindikat. Bili su nadomak uspjeha. A onda se pojavljuje Maksvel i kaže:
„Kupiću ‘Njujork dejli njuz’ ako mi date 60 miliona dolara da to učinim.“
A u „Tribjunu“ su odgovorili:
„Pa, 60 miliona dolara je ipak jeftinije od 150 miliona koliko procjenjujemo da bi nas koštalo ispunjavanje svih obaveza iz sindikalnih ugovora koje bismo morali da isplatimo. Tako da – naravno, list je vaš.“
U redakciji „Njujork dejli njuza“ zavladalo je oduševljenje. A onda, sedam ili osam mjeseci kasnije, Maksvel pada sa svoje jahte i umire – mada ne nužno tim redoslijedom, a gotovo sigurno ne tim redoslijedom.
Vrlo brzo nakon toga otkriveno je da u Maksvelovoj kompaniji „Maksvel komunikejšens“, odnosno u njegovom medijskom i komunikacionom carstvu, nedostaje 1,4 milijarde dolara gotovine koju je kompanija, prema svim knjigama i izvještajima, trebalo da ima na raspolaganju.
Gdje je taj novac? To je velika misterija. Bankovni računi porodice zamrznuti su širom svijeta, a Kevin Maksvel je, u izvjesnoj mjeri, praktično stavljen u kućni pritvor. Ako se dobro sjećam, bio je najstariji sin, ali i onaj koji je već preuzimao glavnu ulogu u vođenju poslova.
U to vrijeme Gilejn Maksvel boravi u Njujorku i svima se žali da je potpuno bez novca, da nema ni cent na svom imenu. Postavlja se pitanje kako su se uopšte izvukli iz te situacije.
Naime, jedan novinar lista „Miror“ uočio je Gilejn kako naređuje posluzi na jahti da uništi sve što pronađe, da isječe dokumenta i baca papire preko palube. Zbog toga je bila pod ozbiljnom sumnjom. Ipak, nastavila je da živi u Njujorku i odlučila je da tamo ostane. U Epštajnovim dosijeima pronašla sam dokument koji, po mom mišljenju, baca mnogo svjetla na ono što se zaista dogodilo.
Istovremeno, naravno, Sovjetski Savez se raspada. A Leri Samers, nisam sigurna da li je tada već bio prijatelj sa Epštajnom, zapravo ne znam kada je postao toliko blizak Džefriju Epštajnu kao što se čini da je bio neposredno prije njegove smrti. Ali Samers je u to vrijeme jedan od vodećih ljudi Svjetske banke i šalje svog štićenika Andreja Šlajfera, mladog ekonomistu sa Harvarda, rođenog u Rusiji, koji je kao dijete došao u Ameriku i fakultet završio sa svega šesnaest godina ili otprilike u tom uzrastu.
Bio je jedna od novih zvijezda ekonomske struke, čovjek o kome se mnogo govorilo. Leri ga postavlja na čelo projekta privatizacije Rusije, odnosno nadzora nad privatizacijom oko 225.000 državnih preduzeća. Taj posao obavlja grupa ekonomista sličnih takozvanim „čikaškim momcima“, samo što su ovi bili harvardski momci, raspoređeni unutar administracije Borisa Jeljcina.
Sve se završava tako što ti ljudi postaju nevjerovatno bogati, dok gotovo niko ne obraća pažnju na činjenicu da se Rusija u međuvremenu potpuno urušava. Privreda se raspada. Rublja gubi praktično svaku vrijednost. Veliki dio kredita koje je Rusija trebalo da dobija od Međunarodnog monetarnog fonda radi stabilizacije valute jednostavno nestaje.
Događale su se krajnje sumnjive stvari. Recimo, MMF bi prebacio Rusiji milijardu dolara, a potom niko ne bi mogao da utvrdi gdje je taj novac završio. Govorimo o izuzetno mutnim i vrlo sumnjivim poslovima.
Godine 1997, nakon što se pojavio uzbunjivač, neko ko je ostao kratkih rukava u podjeli plijena, Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), koja je finansirala čitav ovaj projekat, obustavlja sva sredstva i praktično izbacuje te ljude iz Rusije. Pokrenuta je istraga o tome šta se zaista dogodilo.
Ispostavilo se da su zaradili ogroman novac ulažući u privatizovanu rusku imovinu. A veliki dio tog novca poticao je iz sredstava koja su, prema prvobitnom planu, trebalo da budu podijeljena ruskom stanovništvu u obliku vaučera.
Taj program danas je predmet opšteg podsmijeha. Obični ljudi prodavali su svoje vaučere za veknu hljeba, dok je supruga Andreja Šlajfera, menadžerka hedž fonda koja je radila za Toma Stajera, postajala izuzetno bogata. Isto važi i za njihovog saradnika i suvlasnika u poslovima, čovjeka po imenu Len Blavatnik, koji će im kasnije pomoći tako što će naknadno dati starije datume čitavom nizu dokumenata.
Len Blavatnik, koji je kasnije postao i blizak prijatelj svih ljudi iz Epštajnovog kruga, danas vrijedi oko 30 milijardi dolara. U jednom trenutku bio je najbogatiji čovjek u Velikoj Britaniji, pa je dobro da ga zapamtimo. Čitava ova epizoda, kao i veliki dio onoga što se dešavalo u Rusiji devedesetih godina, odnosno ogromna pljačka koja je tada sprovedena, stvorili su uslove da se Putin kasnije pojavi kao spasilac.
Kris Hedžis: Samo da te prekinem na trenutak, jer bih želio da uđemo malo dublje u detalje. Dakle, oni kupuju državna preduzeća po smiješno niskim cijenama i tako stvaraju oligarhijsku klasu. Ali kakva je bila uloga Šlajfera i tih ljudi? Znamo kako su oligarsi za bezvrijedan novac kupovali fabrike i stvarali ogromna bogatstva. Na koji način su harvardski ekonomisti i ljudi povezani sa USAID-om takođe zarađivali? Kako je taj mehanizam funkcionisao?
Morin Tkejsik: Mislim da je Len Blavatnik tu ključna figura. Blavatnik je prilično tajanstven lik. Praktično ga nema u novinskim izvještajima iz tog perioda. Ja nisam uspjela da pronađem gotovo ništa o njemu prije 1997. godine.
Tada Kristija Friland, bivša, a možda i sadašnja ministarka finansija Kanade, nisam sigurna, objavljuje veoma hvalospjevan tekst o njemu. Predstavlja ga kao uzor američkog sna, čovjeka koji se nevjerovatno obogatio u Rusiji, i sve to opisuje kao nešto divno i vrijedno divljenja.
Prije toga, međutim, gotovo da nije bilo jasno čime se on uopšte bavio.
On se 1990. godine pojavljuje kao izvršni direktor jedne kompanije sa sjedištem u Džerzi Sitiju. Navodno je bio uključen u finansijske operacije preuzimanja preduzeća zaduživanjem, vezane za jednu distributivnu kompaniju. Završio je MBA studije na Harvardu. Ali mnogo toga ostaje nejasno. Njegova biografija prije 1997. godine, kada se pojavljuje kao jedan od prvih oligarha, prilično je maglovita.
Uz to, on redovno tuži ljude koji ga nazivaju oligarhom. Ne vjerujem da je bio naročito uspješan u tim tužbama, ali zato je možda najsigurnije reći navodni oligarh. U svakom slučaju, njegov životni put prije tog perioda ostaje uglavnom nepoznat.
To važi za mnoge ljude iz tog kruga. Nisam najbolja u pretraživanju ruskih novina i arhiva na internetu, ali sam dosta vremena provela istražujući ove ličnosti. Ipak, jedan obrazac se jasno pojavljuje kada se sve to pažljivije prouči.
Uglavnom je riječ o ljudima koji su napustili Sovjetski Savez sedamdesetih i osamdesetih godina, najčešće preko Izraela. Bilo je i Jermena, kao i ponekog Mađara ili Austrijanca koji su se našli u tom krugu, ali najveći broj činili su sovjetski Jevreji koji su bili disidenti, protivnici komunističkog sistema. Mnogi od njih su preko Izraela stizali u Njujork ili Teksas, a zatim su se vraćali čim je sovjetska država počela da se urušava.
Zato ne mogu sa sigurnošću da kažem kako su svi oni došli do svog bogatstva. Za neke se tvrdilo da su godinama vozili taksije. Blavatnik je u međuvremenu studirao na Harvardu. Ali postoji čitav niz veza koje su mnogi od tih ljudi održavali, a u Blavatnikovom slučaju ja zaista ne znam sve detalje.
Međutim, kod nekih drugih ličnosti, poput Grega Lučanskog, koji će se kasnije pojaviti u ovoj priči, postoje dokumentovane veze sa organizovanim kriminalom. Zbog toga ih neki posmatraju kao dio šire rusko-cionističke kriminalne mreže.
Mislim da upravo tu leži razlog zbog kojeg su zagovornici priče o „ruskom uticaju“, kao i ljudi poput Rejčel Medou, mogli da tvrde: „Epštajnovi dosijei u stvari ukazuju na to da je Epštajn bio ruski obavještajac.“
Balkan – Srce Epstinove mreže: Djevojke iz Bosne, Srbije, Albanije i sa Kosova i tragovi do vrha UN
Pa da, Rusija se zaista pojavljuje veoma istaknuto u svim ovim pričama. Ali uglavnom zato što se tamo devedesetih godina mogao zaraditi ogroman novac, dok je istovremeno veliki dio stanovništva živio u siromaštvu i gladi.
Kris Hedžis: Samo da dodam nešto što neki ljudi ne znaju, a što je otkrio Saj Herš. Džonatan Polard, agent CIA koji je uhapšen zbog špijunaže, jer je Izraelu dostavljao povjerljive informacije, a koji je kasnije oslobođen i sada živi u Izraelu, otkrio je Izraelu cjelokupnu mrežu američke obavještajne službe u Rusiji. Izrael je potom te informacije razmjenjivao za puštanje sovjetskih Jevreja.
Morin Tkejsik: [smijeh] A to je bilo kada? Sredinom osamdesetih? Mnogi ljudi kojima sam se ja bavila došli su prije toga, još sedamdesetih godina. To je nit o kojoj sam zapravo čitala na mnogo mjesta. Ali, svakako, oni koji su tamo bili osamdesetih bili su još korisniji.
Naravno, 1991. nije bila početak svega toga. Već se dešavala ogromna pljačka, kao i otvorena mafijaška preuzimanja mnogih preduzeća. To je bio ambijent sa kojim su morali da računaju.
Postojali su ti ljudi koje su nazivali „krovovima“, odnosno zaštitnicima, koji su vodili reketaške mreže oko državnih preduzeća. Da biste privatizovali bilo koje od tih preduzeća, morali ste da isplatite njih i čitave njihove strukture.
Dakle, riječ je o vrlo neobičnoj operaciji, koja se oslanjala na veliki broj ljudi što su poznavali opasne igrače širom bivšeg Sovjetskog Saveza. Sve se radilo što je moguće brže, pod ideološkim kišobranom šok-terapije slobodnog tržišta, odnosno fridmanovske ekonomije Miltona Fridmana.
Ne znam koliko je Leri Samers bio neposredno uključen u Šlajferovo lično bogaćenje, ali je svakako učinio sve što je mogao da to zataška.
Kris Hedžis: Gdje je Šlajfer danas?
Morin Tkejsik: Šlajfer je i dalje na Harvardu. Još uvijek je profesor na Harvardskom univerzitetu. Njegova supruga, nakon što je prvi put uvećala njihovo bogatstvo ulaganjima u Gasprom i razne fabrike aluminijuma u vlasništvu Lena Blavatnika, kasnije se ponovo pojavljuje u jednoj velikoj finansijskoj operaciji, ovoga puta zajedno sa Polom Singerom tokom argentinskog državnog bankrota. Bila je među takozvanim „nepopustljivim“ vlasnicima obveznica koji su odbili nagodbu i na kraju ostvarili dobitke od oko hiljadu odsto.
Dakle, sa Šlajferom je sve u redu. Leri Samers je, međutim, prošao nešto drugačiji put. Napušta Klintonovu administraciju. Odlazi iz Svjetske banke, postaje ministar finansija Sjedinjenih Država, vjerovatno je u međuvremenu obavljao još neke funkcije koje sada preskačem. Potom 2001. godine postaje predsjednik Harvarda i gotovo odmah počinje da izaziva nezadovoljstvo.
Kao što ste rekli, želio je da ugasi Katedru za klasične studije, što…
Kris Hedžis: Da, bio sam direktno uključen u sve to. Nije imao nikakvo poštovanje prema humanističkim naukama. Ukinuo je Katedru za sanskrit. Vodio je pravi rat protiv humanistike. Bio je običan filistar. Ali hajde da se vratimo na Epštajna, Samersa i Šlajfera.
Morin Tkejsik: Ono što sam pronašla u dosijeima bilo je zaista zanimljivo. Časopis Nejšen me je zamolio da napišem neku vrstu osvrta na Lerija Samersa povodom njegove druge ostavke na Harvardu, koja se dogodila prije nedjelju ili dvije.
Pregledajući Epštajnove dosijee, naišla sam na fascinantnu prepisku, odnosno čitav niz poruka koje su razmjenjivali Epštajn i njegov veoma blizak prijatelj Piter Mendelson, koji je, ako se ne varam, sada u Velikoj Britaniji optužen zbog…
Kris Hedžis: On je bivši visoki funkcioner Laburističke partije i nekadašnji ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u Sjedinjenim Državama… [Napomena urednika: Mendelson je bio jedna od najvažnijih ličnosti Laburističke partije, ali nikada nije bio njen lider.]
Morin Tkejsik: I zapravo jedan od glavnih arhitekata iz sjenke Blerovog „Novog laburizma“, odnosno klitonovske neoliberalne politike u britanskom izdanju.
Dakle, Mendelson i Epštajn razmjenjuju poruke o raznim reformama iz zakona Dod-Frenk i njihovim britanskim ekvivalentima, koje su imale za cilj da obuzdaju zloupotrebe finansijskog sektora, ograniče bankarske bonuse i uvedu stroži nadzor nad finansijskim institucijama. Mnogo razgovaraju o tim temama. To je period kada Džefri Epštajn ne komunicira direktno sa Lerijem Samersom tako često.
Što je razumljivo. Samers je tada na čelu Nacionalnog ekonomskog savjeta i vjerovatno nije bilo poželjno da previše često razmjenjuje elektronsku poštu sa Džefrijem Epštajnom, iako su se, po svemu sudeći, sastajali.
Međutim, Mendelson i Epštajn neprestano razmjenjuju poruke o tome kako bi mogli da ograniče ili oslabe pojedine reforme. Pokušavaju da ukinu porez na bankarske bonuse u Velikoj Britaniji. Posebno mrze Volkerovo pravilo, jedan od ključnih elemenata poslijekrizne regulative koji je predstavljao djelimičan povratak principima nekadašnjeg zakona Glas-Stigol.
Fajnenšel tajms: Kako su razotkrivene veze Pitera Mendelsona i Džefrija Epstina?
Dok razgovaraju o tome, Mendelson piše:
„U redu, idem u Davos. Šta bi trebalo da kažem Leriju? Da li on uopšte zna da smo ti i ja prijatelji?“
Na šta Epštajn odgovara:
„Moraš da pomeneš Andreja Šlajfera. Kada je Leri bio na Harvardu, prošao je kroz veoma težak period zbog Andreja Šlajfera i čitavog tog skandala. Obavezno pomeni to ime. Tako će znati da ti može vjerovati.“
A Mendelson odgovara otprilike:
„U redu.“
Ali vidi se da baš i ne shvata na šta Epštajn cilja. Tada mu Epštajn ponovo piše:
„Ne, ne, ne. Moraš da pomeneš Andreja Šlajfera. Tako će znati da može da se otvori.“
Nekoliko mjeseci kasnije, kada se Mendelson sprema za novi susret sa Samersom, Epštajn ga ponovo podsjeća:
„Slušaj, moraš da pomeneš Šlajfera. Nemoj da zaboraviš da pomeneš Šlajfera.“
A Mendelson odgovara:
„Da, sjećaš se da smo već razgovarali o tome? Pomenuo sam ga u Davosu i bilo mu je veoma neprijatno. Ne znam čak ni da li ću uspjeti da ga vidim nasamo.“
Međutim, jedna stvar koju Epštajn izričito kaže jeste:
„Ja sam mu pomogao da prođe kroz to. Bio sam uz njega. Podržavao sam ga hiljadu posto tokom tog Šlajferovog skandala.“
On nigdje ne objašnjava o kakvoj je konkretno pomoći riječ niti ulazi u detalje. Ali način na koji neprestano traži od Mendelsona da Samersu pomene Šlajfera, iako to nema nikakve veze sa temama o kojima razgovaraju, ostavlja snažan utisak da je riječ o nečemu što ima prizvuk pritiska ili kompromitujućeg materijala.
Ne znam na koji je način Epštajn mogao da pomogne Samersu tokom afere Šlajfer. Tu možemo samo da nagađamo. Ali znamo da je istraga bila ogromna.
Harvard je samo na sudske i advokatske troškove potrošio najmanje deset miliona dolara, a vjerovatno i znatno više. Bila je to afera u kojoj je institucija povezana sa Harvardom doslovno bila optužena za prevaru američke vlade, što je prilično nevjerovatno.
Doduše, srećom po Harvard, nije bila riječ o samom univerzitetu već o istraživačkom centru i svojevrsnom korporativnom tink-tenku koji je djelovao pod njegovim okriljem. Ali kada vas sud proglasi krivim za prevaru američke vlade, po pravilu više nemate pravo da dobijate sredstva od američke vlade.
Naravno, u praksi uvijek postoje načini da se takva pravila zaobiđu. Iskreno, nikada nisam vidjela da je američka vlada zaista trajno isključila nekoga zato što ju je prevario, jer su to često isti krugovi koji finansiraju izborne kampanje i političke strukture.
Ipak, čak i u takvim okolnostima, bilo je veoma neobično, naročito oko 2000. godine, da jedan univerzitet, a pogotovo Harvard, bude povezan sa slučajem u kojem je optužen za prevaru federalne vlade.
To je bilo zaista mračno i skandalozno poglavlje. Leri je uspio da cijelu stvar uglavnom drži podalje od naslovnica. Ali o svemu je objavljen tekst od čak 22.000 riječi u časopisu Institucional investor. Taj tekst ulazi u ogromne detalje i prilično je nevjerovatan. Pokazuje do koje mjere je čitava ta ekipa izgubila svaku kontrolu.
Tekst izlazi početkom 2006. godine. Neko ga anonimno šalje u manila kovertama članovima univerzitetskog senata. Počeo je da kruži Harvardom. Penzionisani profesori su bili ogorčeni i govorili su:
„Ovo je otišlo predaleko.“
I zanimljivo je da to nisu bili profesori humanističkih nauka, koje Samers nije naročito cijenio, već profesori računovodstva, matematike i drugih „tvrdih“ disciplina.
Samers je objavio ostavku već nekoliko sedmica kasnije, u februaru te godine. Kao što sam rekla, to se dogodilo prije dvadeset godina, praktično iste ove sedmice. Bila je to velika stvar.
Kejtlin Džonston: Kad god je gusto — umiješaj Rusiju: slučaj Džefrija Epstina
Ipak, rečeno mi je da bi Samers svaki put kada bi neko kasnije pokušao da pokrene tu temu, nastojao da je odmah ugasi.
Tako se vremenom stvorila slika da je ostavku podnio zbog svoje čuvene izjave kako „žene ne mogu da se nose sa matematikom“, iako je tu izjavu dao više od godinu dana ranije. Ili zbog stalnog omalovažavanja Kornela Vesta, navodno zato što je snimao rep album, a vjerovatnije zato što je predstavljao sve ono što Leri Samers nije.
Kris Hedžis: Tu je i pitanje Harvardske korporacije, jer je ona izgubila gotovo trećinu svog fonda zadužbine zbog loših investicija. I to je važna tema. Ali da se vratimo Epštajnu. Dakle, tokom te pljačke koju su sprovodile strukture bliske američkim finansijskim krugovima, u saradnji sa ruskim oligarsima, gdje se nalazio Epštajn? Da li postoje naznake da je dio njegovog bogatstva nastao upravo kroz taj proces?
Morin Tkejsik: Do sada još nisam detaljno istražila odnos između Epštajna i Blavatnika, koji je zaista fascinantna, ali istovremeno i vrlo tajanstvena ličnost.
Međutim, jedan nevjerovatan dokument koji sam pronašla u dosijeima počinje da baca mnogo svjetla na to koliko je raspad Sovjetskog Saveza bio važan za Epštajnov krug, njegovu mrežu veza i možda za dobar dio njegovog misterioznog bogatstva.
Kao što sam već rekla, 1991. godine Robert Maksvel, novinski baron i medijski magnat, pada sa svoje jahte i umire.
Postoje brojni izvještaji o tom slučaju. Neki sudski medicinari tvrdili su:
„Ne, zadobio je udarac u glavu. Očigledno je bio udaren.“
Ali već nekoliko sedmica nakon njegove smrti otkriva se da iz njegove kompanije „Maksvel komunikejšens“, odnosno čitavog njegovog izdavačkog carstva, nedostaje 1,4 milijarde dolara.
Najveći dio tog novca nestao je iz penzionih fondova zaposlenih u listu Dejli miror.
Sve je bilo blokirano za porodicu Maksvel. Njegov nasljednik, čovjek po imenu Kevin Maksvel, mnogo stariji brat Gilejn Maksvel, koja je bila najmlađe dijete u porodici, odmah je dospio pod ozbiljnu sumnju. Ali i ona je bila podjednako sumnjiva.
Naime, kada su došli po Maksvelovo tijelo kako bi ga prebacili u Izrael, jer je, naravno, morao biti sahranjen u Izraelu, iako niko javno nije priznavao da je cijelog života bio saradnik Mosada, jedan novinar lista Dejli miror, koga je Gilejn sama povela sa sobom, vidio ju je kako naređuje posluzi da uništi sve što pronađe.
Govorila im je da pronađu sva dokumenta na jahti, sve papire i bilo kakav materijal koji bi mogao biti važan, da ga isjeku i uklone. Zar to nije zanimljivo?
Dakle, cijela porodica nalazila se pod oblakom sumnje. Istovremeno su bili i praktično bez novca. Gilejn je u svojim njujorškim elitnim krugovima neprestano govorila:
„Bože moj, nemam ni prebijene pare. Potpuno sam propala. U užasnom sam položaju.“
Upravo tada, a prema ovom svjedočenju glavnu ulogu u tome imao je Kevin Maksvel, ona se povezuje sa Džefrijem Epštajnom.
Prema riječima jednog čovjeka koji je 2020. godine dao iskaz američkim vlastima, Epštajn u početku nije znao sve detalje priče. Taj svjedok zvao se Džejms Het.
Formalno je bio rukovodilac u telekomunikacionoj industriji, ali je u stvarnosti radio za obavještajne službe. Predstavljao se kao telekomunikacioni menadžer, a najveći dio vremena provodio je u Sovjetskom Savezu, posebno u Letoniji, gdje je radio na privatizaciji telekomunikacionih kompanija.
Tamo je upoznao mnoge ljude koji se pojavljuju u ovoj priči. Godine 2020. obratio se FBI-ju i rekao:
„Slušajte, posjedujem veliki broj informacija. Družio sam se sa ovim ljudima godinama. Mogu vam objasniti šta su radili i kako su svi povezani.“
Upravo su te veze bile ključne. Kako su se svi ti ljudi uklapali u istu mrežu?
Prema Hetovim riječima, Kevin Maksvel je, po savjetu svoga oca, postavio Džefrija Epštajna kao čovjeka koji će u slučaju krize upravljati porodičnim novcem i brinuti o njihovoj imovini.
Ono što je posebno zanimljivo jeste da novac koji je nestao iz kompanije Maksvel komunikejšens nikada nije u potpunosti pronađen. Porodica je raspolagala stotinama fiktivnih kompanija, uglavnom registrovanih u Lihtenštajnu, kroz koje je novac neprestano prebacivan.
Vođene su brojne stečajne istrage. Pronađen je možda dio sredstava, možda polovina, ali veliki dio novca jednostavno je nestao bez traga.
Prema ovom svjedočenju, značajan dio sredstava završio je u mreži kompanija koje je kontrolisao čovjek po imenu Grigorij Lučanski.
Lučanski je rođen u Gruziji, ali je veliki dio života proveo u Letoniji. U to vrijeme Letonija je bila jedan od ključnih centara za pranje novca i veoma važna luka za ilegalnu trgovinu naftom. Ogromne količine novca prolazile su kroz tu zemlju.
Lučanski je, prema ovom opisu, važio za jednog od glavnih kriminalnih bosova u Letoniji. Sprijateljio se sa Džejmsom Hetom jer je ovaj radio na privatizaciji telekomunikacionog sektora.
Da bi se takvi poslovi uopšte mogli sprovesti, moralo se sarađivati sa ljudima poput Lučanskog. Het ga opisuje kao „krov“, što je bio termin za kriminalne zaštitničke mreže koje su okruživale državna preduzeća. Svako ko je želio da privatizuje neko preduzeće morao je da plati tim strukturama.
Dakle, Lučanski je bio čovjek iz podzemlja sa bazom u Beču i snažnim vezama u Letoniji. A prema ovom dokumentu, Epštajn je za njega prao novac i dio tih sredstava vraćao Gilejn Maksvel.
Istovremeno je, navodno, obezbjeđivao sredstva koja su omogućavala porodici Maksvel da opstane nakon finansijskog sloma.
Prema ovom svjedočenju, dio tog novca izvlačen je i preko lista Njujork dejli njuz, novina koje je Robert Maksvel kupio neposredno prije svoje smrti.
Taj list je kupio početkom 1991. godine, neposredno nakon katastrofalnog štrajka koji ga je potresao. Potom, u stečajnom postupku, novine kupuje Mort Zakerman, čovjek rođen u Montrealu, dobro poznat u njujorškim društvenim krugovima i u to vrijeme bivši partner Glorije Stajnem. On je posjedovao U.S. News & World Report, a tada i Atlantic Monthly.
Zakerman kupuje Njujork dejli njuz nakon višemjesečnih pregovora tokom kojih se smatralo da će novine preuzeti Konrad Blek. Sve je već bilo dogovoreno. Praktično je samo trebalo staviti potpis na završne papire.
Ali Blek je imao problema sa sindikatima, što je još jedan zanimljiv detalj čitave priče.
Razgovarala sam sa nekim novinarima iz Njujork dejli njuza i oni su mi rekli da je ključnu ulogu imao Sindikat distributera novina. Upravo taj sindikat mogao je da odluči ko će, a ko neće postati vlasnik lista.
Problem je bio u tome što je ta organizacija važila za praktično produženu ruku organizovanog kriminala. Nalazila se pod istragom, a njen predsjednik je tek bio izašao iz zatvora nakon osude po čak 124 tačke optužnice za reketiranje i organizovani kriminal.
Ubrzo je trebalo ponovo da završi iza rešetaka jer je pao na testu za kokain baš u vrijeme kada su se ovi poslovi odvijali.
Kada je Maksvel kupovao novine, predstavnici tog sindikata su mu, prema pričama iz tog vremena, doslovno prijetili smrću. I izgleda da ga je upravo to uvjerilo da ipak zaključi posao.
Međutim, nekako je Mort Zakerman u posljednjem trenutku uspio da preotme list od Konrada Bleka, još jedne veoma zanimljive ličnosti, iako mnogi ključni detalji kupovine još nisu bili riješeni.
Prema tvrdnjama ovog svjedoka, a to bi trebalo provjeriti kroz stečajnu dokumentaciju kako bi se vidjelo na koji način je to pravno izvedeno, iz Njujork dejli njuza su izvlačeni veoma veliki iznosi novca.
On tvrdi da su ogromne sume izvlačene iz novina i potom raspoređivane Gilejn Maksvel i ostalim članovima porodice, mislim da ih je bilo devetoro…
Kris Hedžis: Preko Epštajna?
Morin Tkejsik: Da, Epštajn je bio taj koji je to radio. A treba imati u vidu da je Epštajn bio i izuzetno blizak prijatelj Morta Zakermana.
Kris Hedžis: Zar ne postoje elektronske poruke u kojima mu šalje žene?
Morin Tkejsik: Da. Zakerman je veoma zanimljiv lik. U jednoj poruci Epštajn pita tada sedamdesetdvogodišnjeg Morta Zakermana: „Da li je 31 godina ipak previše mlado?“
I tu dolazimo do još jedne stvari koja se često previđa kada se govori o Epštajnovoj mreži. On nije bogatim i uticajnim muškarcima dovodio samo maloljetnice. Povezivao je mnoge od njih sa odraslim ženama, budućim suprugama i ljubavnicama.
Ljubavnica Leona Bleka, na primjer, bila je potpuno punoljetna. Vjerujem da je upravo on upoznao Lesa Veksnera sa njegovom suprugom Ebigejl, čiji je otac, ako se dobro sjećam, tada bio direktor izraelske avio-kompanije El Al.
Epštajn je bio neobično blizak sa mnogim ženama iz tih krugova. Bio je veoma blizak sa Sun-Ji Previn. Bio je veoma blizak sa Vendi Mardok, rođenom Vendi Den…
Kris Hedžis: I sa Valerijom Čomski. Želio bih da kasnije nešto kažeš i o tome. Ali tu je i biograf nekadašnjeg princa Endrua. Nakon što je već bilo odštampano 60.000 primjeraka njegove knjige, morao je da ukloni tvrdnje, odnosno navode, da je Epštajn upoznao Melaniju sa Trampom.
Morin Tkejsik: Zanimljivo je što to pominjete, jer postoji čovjek po imenu Paolo Zampoli. On se obično navodi kao osoba koja je upoznala Melaniju i Trampa. I danas su veoma bliski.
Bio je prisutan i nedavno, kada je Melanija predsjedavala jednom događaju povezanom sa Savjetom bezbjednosti. Zampoli je dio Trampove administracije i radi u Stejt departmentu kao nešto poput višeg savjetnika za specijalne međunarodne projekte ili slične poslove.
U to vrijeme i on se nalazio unutar te šire mreže. Vodio je manekensku agenciju. Razgovarala sam sa mnogim ljudima bliskim Zampoliju o pitanju da li je zaista on upoznao Trampa i Melaniju ili je to bio Epštajn.
Iskreno, veoma je teško znati.
Zampoli ni približno nije bio tako moćan i uticajan kao Epštajn. Što se tiče moralne reputacije, ne bih rekla ni da je bio išta bolji. Ali Melanija je pokrenula brojne tužbe i u mnogima od njih dobila spor. Tužila je praktično svakoga ko je dovodio u pitanje službenu verziju priče o njenom upoznavanju sa Trampom.
Postoji i slovenački novinar koji je objavio opsežno istraživanje u kojem tvrdi:
„Ne, nije bio Epštajn. Bio je Zampoli. Ali Melanija je u to vrijeme bila veoma skupa pratnja. Radila je kao manekenka u nizu klubova u Milanu koji su bili poznati kao prikriveni bordeli. Tako je upoznala Trampa.“
Melanija je tužila gotovo svakoga ko je ponovo objavio te tvrdnje.
Taj novinar je kasnije objavio još jednu knjigu…
Epstinovi fajlovi: Nestvaran broj dokumenata i istina koja i dalje izmiče javnosti
Ali jedna stvar koju Slovenci uvijek ističu jeste da se službeno tvrdi kako je Melanija upoznala Trampa 1998. godine, dok su se u Sloveniji još 1996. već čule priče o mladoj manekenki u usponu koja navodno izlazi sa Donaldom Trampom.
Ona, zapravo, uopšte nije bila uspješna manekenka. Jedna od zaista zanimljivih stvari jeste to što su slovenački novinari vrlo temeljno istražili taj dio priče i razgovarali sa ljudima iz modne industrije. Kasting direktori su govorili:
„Ona je veoma lijepa, ima odličnu kožu i kosu, veoma vodi računa o sebi, ali nema nimalo harizme i bila je veoma loš model.“
Dakle, nije imala mnogo posla. Ipak, nekako je 1996. godine dobila trogodišnju H-1B vizu, a prema službenoj priči Trampa je upoznala tek dvije godine kasnije.
Mislim da mnogi od onih koji dovode u pitanje zvaničnu priču o Melaniji vjeruju da je ona Trampa upoznala mnogo ranije, da je vizu dobila zato što je Tramp želio da je ima, i da se sve to moralo gurnuti pod tepih jer je Tramp u to vrijeme još bio u braku, čak se nije bio ni razdvojio od Marle Mejpls, a ko zna šta je tu još sve bilo.
Ali da, Džefri Epštajn je bio u samom središtu čitave te mreže. Bio je prijatelj sa mnogima od njih. Zampoli je bio veoma blizak sa Žan-Likom Brunelom. Sve te manekenke, uključujući i Zampolijeve modele, često su živjele u zgradi koja je bila u vlasništvu brata Džefrija Epštajna. Dakle, svi ti poslovi i krugovi bili su međusobno povezani.
Kris Hedžis: Da te pitam nešto, jer u tekstu za Prospekt iznosiš zanimljivu tezu o Epštajnovom odnosu sa mnogo mlađim suprugama ljudi kao što su Čomski i Vudi Alen. Pomenula si to. Objasni.
Morin Tkejsik: Mislim da je bio izuzetno blizak sa Sun-Ji Previn.
Kris Hedžis: To je supruga Vudija Alena i njegova nekadašnja pastorka.
Morin Tkejsik: Jedan od razloga zbog kojih sam počela da razmišljam o svemu ovome jeste činjenica da Mort Zakerman već dugo boluje od uznapredovale demencije. Izgleda da mu je dijagnoza postavljena negdje oko 2013. godine. Nakon toga odlazi kod Epštajna i u suštini ga pita:
„Šta da radim?“
Ima dvije kćerke. Prvu je dobio sa bivšom suprugom, ženom sa kojom je bio u braku svega nekoliko godina. Drugu je dobio pod prilično nejasnim okolnostima. Vjerovatno je riječ o kombinaciji donatorke jajne ćelije i surogat-majke, ali njena biološka majka nije poznata javnosti. Dakle, prilično neobična porodična situacija.
U svakom slučaju, nije djelovao kao čovjek koji želi da svoje ogromno bogatstvo jednostavno ostavi kćerkama.
Postoje i neki sestrići, ali on se u suštini obraća Epštajnu sa pitanjem:
„Šta da radim sa svim ovim novcem?“
U tom trenutku riječ je o oko 2,8 milijardi dolara.
A Epštajn mu odgovara:
„Pošalji to meni. Ja ću smisliti šta da radimo.“
Drugim riječima, kako da se organizuje nasljeđivanje, izbjegnu porezi i slične stvari.
Zakerman mu potom šalje ogromnu količinu finansijske dokumentacije. Epštajn nakon pregleda kaže:
„Ovo je potpuni haos. Moraš sve da prepustiš meni. Ja to mogu da sredim, ali svi tvoji fondovi i pravni aranžmani moraju biti ispisani iznova.“
Nisam sigurna zašto je to tražio, ali izgleda da ljudi iz Džej Pi Morgana, kod kojih je Epštajn uputio Zakermana, nisu dobro radili svoj posao.
A onda mu neprestano ponavlja:
„Zašto se jednostavno ne oženiš? Ako se oženiš, nećemo morati da rješavamo sve ove probleme. Nećemo morati da se bavimo poreskim pitanjima, nasljedstvom i svim ostalim. Bilo bi mnogo jednostavnije kada bi se samo oženio.“
To me je navelo na razmišljanje da je Epštajn bio neka vrsta magneta za ovakve kombinacije: veoma stari bogataš i mnogo mlađa supruga.
Bio je nešto mlađi od većine tih ljudi. Djelovao je modernije, svjetovnije. Nije bio jedan od tih ostarjelih milijardera. Na primjer, bio je mlađi od Vudija Alena i mnogo više uključen u savremene društvene krugove.
On i Sun-Ji Previn bili su izuzetno bliski.
Ali mislim da je tu postojala još jedna stvar. Poslije čitanja velikog broja prepiski između Epštajna i Morta Zakermana, počela sam drugačije da gledam i na odnos Epštajna i Lesa Veksnera.
Kod tih ljudi stiče se utisak da njihovo bogatstvo zapravo nije u potpunosti njihovo. Kao da postoji neka šira struktura kojoj oni na određen način pripadaju ili odgovaraju.
U jednom trenutku Zakerman pita:
„Kome ja moram da ostavim svoj novac? Kome ti moraš da ostaviš svoj novac?“
A Epštajn odgovara:
„Ne znam. Šta želiš? Nešto jevrejsko? Alchajmerovu bolest?“
Na šta Zakerman kaže:
„Pa, jevrejski Alchajmer.“
Jedna od očiglednih pretpostavki bila je da će ogromne količine novca na kraju završiti kod različitih cionističkih organizacija.
Zakerman je bio u samom vrhu tog svijeta. Izvjesno vrijeme rukovodio je organizacijom poznatom kao Konferencija predsjednika glavnih američkih jevrejskih organizacija. Prema pisanju lista Forvard, tu funkciju su ponekad neformalno nazivali i „kralj Jevreja“.
I uopšte, stiče se utisak da kod samog vrha oligarhijske klase postoji stalna svijest da se bogatstvo ne može poneti u grob. Zato mnogi od njih, kako stare, postaju sve nervozniji i opsjednuti pitanjem šta će biti sa njihovim novcem i na koji način mogu da zaštite sebe, svoje nasljeđe i svoje interese.
Epštajn je bio čovjek koji je na neki način ublažavao njihove egzistencijalne strahove i dileme oko novca, nasljeđa i starosti. Ali istovremeno ih je podsticao da sve jednostavno prepuste svojim suprugama.
Zakerman je, recimo, bio veoma otporan na mnoge Epštajnove prijedloge. Djelovao je kao izuzetno škrta osoba. Epštajn bi mu govorio:
„Zašto jednostavno ne pristaneš da platiš ljetni kamp za djecu svojih rođaka? U čemu je problem?“
Međutim, stiče se utisak da je Epštajn polazio od logike da, čim novac pređe u ruke supruge, on postaje još podložniji uticaju njega i njegove mreže.
Tada on ima još veću moć da odlučuje kuda će ta sredstva biti usmjerena, koje univerzitete treba finansirati, koje galerije podržati, koje institucije staviti pod svoj uticaj.
Zato mislim da je to tema koja zaslužuje mnogo ozbiljnije istraživanje.
Jedna stvar koja me brine kada je riječ o Čomskom jesu njegovi arhivi i rukopisi. To mi je stalno padalo na pamet dok sam čitala prepisku koja uključuje Valeriju i Čomskog.
Očigledno je da je Čomskog, kao što ste i sami primjetili, privlačilo Epštajnovo znanje o upravljanju imovinom i nasljeđem.
Ali u Čomskovom slučaju, posebno ako znamo koliko je bio plodan u prepisci i koliko je odgovarao na pisma i elektronsku poštu, postavlja se pitanje šta će se dogoditi sa svim tim materijalom nakon njegove smrti.
Ko će prvi doći do tih dokumenata?
Hoće li tu biti i Mosad?
Takve stvari su se, koliko sam čula, dešavale i ranije.
Zato mislim da je Epštajn imao više razloga da želi bliske odnose sa Čomskim. Ali ono što ga je izdvajalo jeste činjenica da je bio izuzetno vješt u pridobijanju povjerenja žena.
Kris Hedžis: Da te pitam nešto. Glavna pažnja javnosti usmjerena je na pedofilske mreže, seksualno iskorišćavanje djevojčica i zlostavljanje žena. Ali ti, čini mi se, tvrdiš da je zbog toga promakao jedan drugi, možda podjednako važan aspekt Epštajnovih dosijea, a to je finansijska mreža čiji je on bio centralna figura.
Morin Tkejsik: Da. Ono što mi je bilo posebno upečatljivo, ako se ponovo vratimo na onog britanskog obavještajca koji je radio u telekomunikacijama, jeste priča o čovjeku po imenu Grigorij Lučanski.
Lučanski je devedesetih godina bio praktično opsesija Centralne obavještajne agencije. Vilijam Safajer je o njemu pisao kolumne još 1995. godine.
U to vrijeme vladala je velika neizvjesnost oko toga šta će se dogoditi sa Rusijom. Sjećam se panike zbog Žirinovskog i straha od haosa koji je dobrim dijelom nastao kao posljedica politika koje su zapadne sile podstakle ili dodatno pogoršale.
Kada je riječ o Lučanskom, glavna sumnja bila je da je uključen u čitav niz sumnjivih operacija. Pojavljivao se na brojnim događajima Demokratske stranke u Sjedinjenim Državama.
Čak je dobio i susret sa Bilom Klintonom, a prema ovom svjedočenju taj sastanak je organizovala upravo Gilejn Maksvel.
U tom periodu Gilejn je, u suštini, radila kao njegov posrednik i organizator kontakata.
Kris Hedžis: Ne misliš na Čomskog, nego na Epštajna.
Morin Tkejsik: Da, mislim na Epštajna.
Odnosno, Gilejn Maksvel je u tom periodu, prema ovom svjedočenju, radila kao posrednik Grigorija Lučanskog. Bila je angažovana u njegovim poslovima i organizovanju kontakata.
U najoštrijim i najratobornijim izvještajima koji su tada pisani o Lučanskom, on se pojavljuje kao jedan u dugom nizu veoma sumnjivih stranih donatora Demokratske stranke i Klintonovih političkih kampanja sredinom devedesetih godina.
Pripadao je istom krugu ljudi kao Čarli Tri i ostali akteri iz tih afera.
U to vrijeme postojale su i sumnje da je bio uključen u trgovinu nuklearnim materijalima namijenjenim Iranu. [Napomena urednika: Lučanski je dobio tužbu za klevetu protiv lista Tajms iz Londona jer novine nisu uspjele da dokažu tvrdnje da je bio uključen u krijumčarenje nuklearnog oružja.]
Ali upravo je to ono što je bilo toliko upečatljivo dok sam čitala sve te materijale.
Postoji još jedan važan detalj: Lučanski je bio poslovni partner Marka Riča, čovjeka koga je Bil Klinton pomilovao posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.
Marko Rič bio je još jedna od tih figura koje su trgovale iranskom naftom. Nije ga naročito zanimalo od koga uzima novac. Bio je potpuno lišen ideoloških obzira. Istovremeno je bio cionista, ali je bez problema poslovao sa Iranom. Upravo su takvi poslovi bili jedan od razloga zbog kojih je prvobitno i bio optužen.
I to je, u stvari, jedna od glavnih pouka čitave priče.
Na kraju se sve svodi na bogaćenje i obračun sa protivnicima.
Ti ljudi, u suštini, nisu odani nijednoj državi. Nisu istinski odani nikome.
I to je jedan od najdepresivnijih utisaka koje sam stekla čitajući Epštajnovu prepisku.
Epštajn je bio užasan čovjek. Zaista loš čovjek.
Ali, na neki čudan način, djeluje ljudskije od mnogih ljudi sa kojima je bio okružen.
Sigurno ljudskije od Morta Zakermana.
Teško je uopšte obuhvatiti tu činjenicu.
Možda nije bio ljudskiji u suštinskom smislu, već je samo bolje od ostalih umeo da ostavi utisak ljudskosti.
Jer bio je veoma loš čovjek, ali je znao da glumi normalno ljudsko biće.
I mislim da je to dio onoga što se ovdje dešavalo.
Kada govorimo o Epštajnu i Mortu Zakermanu, važno je pomenuti i Ehuda Baraka.
To je važno staviti u širi kontekst.
Ehud Barak bio je dugogodišnji politički rival Benjamina Netanjahua. Devedesetih godina važio je za jednog od najliberalnijih i najprogresivnijih političara u Izraelu.
Ipak, istovremeno je bio jevrejski supremacista, a prema mnogim kritičarima i pristalica aškenaske nadmoći.
Sa visine je gledao na Mizrahi i Sefardske Jevreje.
U jednom trenutku on kaže Epštajnu…
„Više ne moramo da uvozimo te, da tako kažem, drugorazredne Jevreje, poput Mizrahija iz Jemena, Maroka ili Egipta. Sada možemo da biramo kakve Jevreje želimo i trebalo bi da dovodimo kvalitetniji ljudski materijal.“
Jer, u suštini, riječ je o ljudima koji su bili opsjednuti eugenikom.
Ali istovremeno je to bio i politički proračun. Kao što znate, glavnu biračku bazu Likuda, Netanjahuove stranke, čine Mizrahi i Sefardski Jevreji, kao i Jevreji doseljeni iz Sovjetskog Saveza.
To su zajednice koje su decenijama trpjele diskriminaciju i predrasude.
Postoje zaista šokantne priče iz tog perioda. Na primjer, slučajevi u kojima su bebe oduzimane roditeljima u bolnicama i potom davane ili prodavane aškenaskim porodicama pedesetih godina. Takve stvari su se zaista dešavale.
To je, između ostalog, bio i jedan od motiva koji se pominje u pričama o čovjeku koji je ubio Jicaka Rabina.
Ti ljudi su pedesetih godina često imali više razumijevanja za Arape nego većina tadašnje izraelske elite.
Međutim, vremenom je to potpuno nestalo. Upravo iz tih krugova nastali su neki od najvatrenijih pristalica Likuda, kahanizma i jevrejskog supremacionizma u Izraelu.
To je politička struja sa čijim posljedicama živimo i danas.
U međuvremenu, stara generacija laburističkih cionista, aškenaska elita, ti takozvani progresivni Aškenazi, sve više se seli u Berlin i druga evropska mjesta i postepeno gubi politički uticaj u samom Izraelu.
Tako se može vidjeti da su prilike, koliko god bile loše u vrijeme kada je Epštajn pisao sve te poruke, u međuvremenu postale još gore.
Kris Hedžis: To je zapravo prozor u svijet vladajuće klase.
U tome je suština.
Nije riječ samo o tome što su sve ljude, uključujući djevojke i žene, posmatrali kao predmete koje mogu koristiti.
Ono što si ti istražila i o čemu si pisala pokazuje i nešto drugo: stepen kriminalizacije tog svijeta.
I, naravno, postoji čitava mreža u kojoj njeni pripadnici jedni drugima čuvaju leđa, štite se međusobno i pomažu jedni drugima dok stiču nezamisliva bogatstva.
Morin Tkejsik: Da. Postoji još jedna šira priča na koju sam naišla tokom istraživanja.
U početku sam se uopšte zainteresovala za sve ovo zbog Njujork dejli njuza. Zanimale su me sudbina i istorija tog lista.
Sedamdesetih godina to su bile najtiražnije novine u Sjedinjenim Državama. Osamdesetih su imale tiraž od skoro milion i po primjeraka.
Uvijek su bile naklonjene Izraelu, ali su istovremeno predstavljale tipičan radnički i populistički list.
Danas su spali na dvadeset novinara.
Četiri rade u nacionalnoj redakciji, a šesnaest pokrivaju državne i lokalne teme.
Iskreno, ne znam kako je uopšte moguće voditi dnevne novine sa tako malim brojem ljudi.
Sada su u vlasništvu kompanije Alden global kapital, zloglasnog fonda koji je praktično specijalizovan za preuzimanje i uništavanje novina. Preuzeli su Čikago tribjun, Denver post, Tajms i mnoge druge listove.
Ali zanimljivo je i to da je Epštajn još 2013. godine želio da se Zakerman riješi Njujork dejli njuza.
Na Zakermanovim poslovnim knjigama list je i dalje bio procijenjen na oko 550 miliona dolara.
Na kraju ga prodaje za jedan jedini dolar kompaniji koja je prethodila Aldenu, korporaciji pod nazivom Tronk.
Odmah nakon toga dodjeljuje se ugovor jednom čovjeku vrijedan oko deset miliona dolara. On potom leti privatnim avionima i živi raskošno.
Cijela stvar izgleda potpuno odvratno.
Ali kada sve to posmatrate u kontekstu današnjih medija, recimo činjenice da Džef Bezos posjeduje Vašington post, ili kada čitate kako Epštajn u jednom trenutku piše Piteru Tilu:
„Slušaj, ja ću platiti polovinu troškova tvoje tužbe protiv Gokera. I ja ih mrzim.“
Postaje jasno da su za te ljude novine prije svega sredstvo uticaja.
Nekada su ih subvencionisali, nekada su izvlačili novac iz njih, ali im je glavna svrha bila politička i društvena moć.
Novinari, sa druge strane, uglavnom nisu obraćali pažnju na katastrofalno finansijsko stanje svojih redakcija.
Dijelom i zato što je to tema koja izaziva egzistencijalnu nelagodu.
Ja sam cijeli život u ovom poslu i za sve to vrijeme novinarstvo živi u gotovo neprekidnoj krizi.
Ali malo ko želi da govori o tome.
Kada su prodavali Njujork dejli njuz, nisu prodali samo novine.
Prodali su i ogromno zemljište od dvadeset pet jutara u Nju Džerziju, gdje se nalazila štamparija.
To je bilo zemljište na samoj obali Hadsona, sa pogledom na Menhetn.
Radilo se o polovičnom vlasničkom udjelu u tom prostoru.
I sve je to formalno prodato za jedan dolar.
A ko zna kakvi su sve sporedni dogovori bili sklopljeni uz tu transakciju?
Vjerovatno mnogi.
Problem je u tome što danas postoji ogroman broj stvari koje oligarsi ne moraju da otkriju javnosti.
Mi smo u velikoj mjeri prepušteni njihovoj milosti.
A pravi novinari su ljudi koje oni iskreno preziru.
Stvarno istraživačko novinarstvo ti krugovi mrze.
I upravo mi je zbog toga palo na pamet da bi Njujork dejli njuz bio idealan list za temeljno istraživanje Epštajnovih dosijea.
Toliko ljudi koji se pojavljuju u tim dokumentima pripadaju njujorškom svijetu.
To su njujorške ličnosti, njujorške priče i njujorške mreže moći.
Morin Tkejsik: I Njujork tajms je pokušavao da izvještava o ovom skandalu, ali su stalno nailazili na neku vrstu nevidljivog zida.
Jedan od mojih omiljenih primjera je tekst u kojem su pokušali da prikažu Epštajna kao običnog prevaranta. Otprilike: postoje sve te priče o obavještajnim službama, ali on je zapravo bio samo vješt prevarant.
Ali ne, to tako ne funkcioniše.
Ne možete organizovati jednu Poncijevu šemu za drugom, godinama izbjegavati posljedice i uvijek se izvući ako nemate moćne zaštitnike i veze.
Pitanje je gdje su te veze.
Jer te stvari obično idu zajedno.
Poncijeve šeme, pranje novca i obavještajne strukture.
Taj trougao se iznova i iznova pojavljuje u ovakvim pričama.
Sjećam se i jednog trenutka kada su napisali da je Epštajn imao vezu sa Bijelom kućom preko jedne žene. Navedu njeno ime, ali izostave dio prezimena koji je najzanimljiviji.
Riječ je o Rotšildovima.
Jednostavno su izostavili taj dio priče.
Postoji mnogo tema koje Njujork tajms jednostavno ne želi da dotakne.
Isto tako, FBI nije pokazivao stvarno interesovanje za dublju istragu.
Još jedna stvar koju pokazuju dosijei jeste gotovo potpuna nezainteresovanost federalnih tužilaca i saveznih istražitelja da zaista shvate šta se dešavalo.
Kao da nisu željeli da povežu sve te elemente u cjelinu.
Zato je ovo prilično mračna priča.
Ali istovremeno, u vremenu u kojem živimo i usred sve ove kolektivne političke i društvene pometnje, ona nam pruža vrlo poučan uvid u način na koji funkcionišu moć i bogatstvo.
Kris Hedžis: To je priča o moralnom posrnuću, pohlepi, hedonizmu, nedostatku saosjećanja, bezosjećajnosti i surovosti.
A sve su to osobine koje su kroz istoriju pratile gotovo svaku oligarhijsku klasu.
Mislim da je tvoj rad važan upravo zato što pokazuje da su pedofilija, trgovina ljudima i iskorišćavanje djevojčica i žena samo jedan dio mnogo šireg mozaika.
Ne smijemo se zadržati samo na tome.
Moramo vidjeti cijelu sliku.
A upravo je tvoj rad značajan jer pomaže da se ta cjelina sagleda.
Hvala ti, Morin.
Takođe želim da zahvalim Sofiji, Dijegu, Viktoru, Tomasu i Maksu koji rade na produkciji emisije.
Možete me pronaći na sajtu chrishedges.substack.com.
Kris Hedžis je novinar dobitnik Pulicerove nagrade. Petnaest godina radio je kao strani dopisnik lista Njujork tajms, gdje je obavljao dužnosti šefa bliskoistočnog i balkanskog dopisništva. Prije toga radio je u inostranstvu za Dalas morning njuz, Kristijan sajens monitor i NPR. Danas je voditelj emisije Izvještaj Krisa Hedžisa.
Izvor: Consortium News
