Svakodnevni antiruski skupovi na Cetinju, te šetnje začinjene izlivima bolesne rusofobije, bukvalno se mogu opisati onom poznatom izrekom – hrani sirotu na svoju sramotu.
Jer upravo je taj dio Crne Gore, to Cetinje, Rusija vjekovima najviše pomagala. I hranila. Ljudi s tog područja bi u određenim istorijskim periodima bukvalno umirali od gladi da ih Rusija nije hranila. Samo Rusija i niko drugi. I to naši istoričari vrlo dobro znaju. Zato je takav odnos tih Cetinjana prema Rusiji, gledano s istorijskog aspekta, ne samo ružan i nemoralan, već i perverzan i degeneričan. Nadati se da se radi o ponašanju manjeg dijela građana Cetinja, iako veoma bučnog i teatralnog.
A što se rata u Ukrajini tiče, zamislimo da je umjesto američkih marioneta koje su se ustoličile 2014. godine, u toj zemlji bila neka druga vlast. Koja bi, recimo, ovako govorila:
„Da, mi želimo biti nezavisna zemlja i želimo ući u Evropsku uniju. Ali, nikako ne želimo neprijateljstvo s Rusijom. Rusi su nam najbliži narod, veliki dio stanovništva naše zemlje su Rusi, mi bližih od Rusa nemamo. Zato, nećemo ulaziti u NATO niti na bilo koji drugi način provocirati Rusiju. Nećemo protjerivati većinski ruski jezik. Nećemo protjerivati većinsku rusku crkvu. Nećemo rehabilitovati nacizam. Nećemo spaljivati žive ljude u Odesi. Nećemo napadati civile u Donbasu i na istoku zemlje. Trudićemo se da, upravo, budemo most između Zapada i Rusije, olakšavajući stabilnost i ekonomski prosperitet Evrope.“
Vlasti u Ukrajini, od dešavanja na Majdanu do danas, radile su sve suprotno od navedenog. Omogućavajući SAD-u, NATO-u i zapadnim centrima moći da izazovu rat u toj zemlji, tj. isprovociraju rusku intervenciju. Već sam govorio: aktuelni sukob će dovesti do uspostavljanja novog svjetskog poretka. Niko ne može predvidjeti njegovo trajanje: ono je uslovljeno konstantnim zapadnim naoružavanjem režima u Kijevu, kao i ruskom vojnom doktrinom o što je moguće manjem broju civilnih žrtava.
Međutim, ako je trajanje aktuelnog sukoba neizvjesno, njegov ishod nije: Rusija u svakom slučaju mora pobijediti. Ona je to jasno svima stavila do znanja: kako se radi o pitanju opstanka slovenske supersile, ona je spremna upotrebiti i atomsko oružje kako bi osigurala sopstvenu pobjedu. Ipak, do takvog scenarija najvjerovatnije neće doći, imajući u vidu i činjenicu da ratne operacije u Donbasu i drugdje za Rusiju idu prilično dobro. Iz svih ovih razloga, duboko je nemoralno konstantno uvjeravanje Zelenskog od strane nekih zapadnih krugova kako „Ukrajina može pobijediti“. Takvim činjenjem, „loženjem“ i „paljenjem“ histeričnog ukrajinskog rukovodstva od strane Zapada, produžavaju se vremena trajanja rata a ukrajinska vojska se šalje u bezdan.
Uspostavljanje novog svjetskog poretka može imati blagotvornih efekata i na našu malu zemlju, koja trenutno ima kolonijalni status i u kojoj su obesmišljena načela demokratije. Ipak, za slobodu se prvenstveno moramo izboriti sami. Tako što ćemo, za početak, bez ikakvog straha od mogućih posljedica, javno iskazati svoju volju, i natjerati sopstvene političke predstavnike da učine isto. Recimo, tako što će javno podržati Rusiju, našu slovensku i pravoslavnu braću, ili što će makar reći da su protiv bilo kakvih sankcija protiv Rusije. Oslobodimo slobodu. Sloboda narodu.
Piše: Boško Vukićević/ETOS
