Piše: Oliver Janković
Svi dobro pamtimo prošli Evrobasket 2022 u Njemačkoj, kada se pojavila superiorna Srbija sa Jokićem i društvom, pregazila sve u grupi i onda nasamarena od Italijana i njihovog selektora u neponovljivoj predstavi utakmice osmine-finala. Elem, sistem takmičenja je takav da onu najbolju koncentraciju, i najbolje taktičke šeme, pa i najviše takmičarske snage treba ostaviti za posljednje četiri utakmice. Od osmine finala pa do borbe za zlato. A opet, da bi se došlo do eliminacionog dijela, nema zafrkancije sa utakmicama u grupi.
Zato smatram idealnim što na ovom Evrobasketu 2025 stvari idu ovako, sa izvjesnom dozom mučenja. Svaka pobjeda se zadobija u velikoj borbi. Ne teče sve kao po loju. A znamo da imamo jedan od najboljih timova. Samo mu treba podesiti tačku paljenja. U tom smislu, iskustvo anemične utakmice sa Portugalom (a ipak pobjeda), pa utakmice bez Bogdana (a opet pobjeda), mogu biti Bogom dani motivi u narednoj fazi da se zaigra čvršće i da se doda toliko gasa u prvim kolima nokaut faze, kako nam protivnik ne bi disao za vratom kao što je bio slučaj u pomenute dvije utakmice. Ovakvi koraci bi mogli da nas dovedu do završnice u kojoj, po navici i nesumnjivom kvalitetu, dajemo najbolje i osvajamo medalje.
Drugim riječima, u igri košarkaša Srbije ne prepoznajem nikakvu krizu, niti mislim da Pešić posebno pati, kao što pokušava da nam poruči svojom ljutnjom na pres konferencijama. Jednostavno, stari mačak zna da treba držati fokus i da je prvenstvo predugo da bismo se na njegovom početku igrali nekakvim rafalima.
