Piše: Mirko Krstović
Kao čovek koji je sav svoj radni vek proveo u vojnom pravosuđu, koji se i danas sa pozicije advokata bavi pravom i pravdom, pišem ovu kolumnu ne da bih otvarao zatvorena pravna pitanja, niti da bih osporavao donetu presudu koju i general Milosav Simović kao moj klijent i ja kao njegov branilac, poštujemo i ni na koji način je ne dovodimo u pitanje, već da podsetim da svaka presuda kao i svaka odgovornost imaju i svoju pozadinu ali i svoje okolnosti u kojima su nastale.
Kada delo nije proizvelo štetne posledice a namera izvršioca nije bila usmerena protiv naroda, vojske i države već ka njihovoj zaštiti, onda je dužnost advokata da na to ukaže. Ponavljam, odluku suda poštujemo – na nju smo zaključenjem sporazuma o priznanju krivičnog dela pristali svesno, razumno i odgovorno.
Pristali i pored ličnih neslaganja sa određenim navodima i konstatacijama u istom (poput navoda „naredio pojedinim pripadnicima Komande KoV da prebace poruke sa stepenom tajnosti iz njegovog službenog telefona na privatni hard-disk“, pri čemu je u stvari tražio da prebace njegove lične poruke). Pristali pre svega da bismo sačuvali ugled vojske i države, institucija koje moraju ostati iznad svakog pojedinca.
Ali, poštovanje presude ne znači i odricanje od istine. U tom smislu, navedeni sporazum o priznanju krivičnog dela nije zaključen na predlog ili inicijativu odbrane, već na predlog postupajućeg tužioca. Ovo ističem istine radi. Kompletna dokumentacija o kojoj je bilo reči i koja se taksativno nabraja u presudi, bez obzira na formalni stepen tajnosti na nekim od dokumenata, nije sadržala informacije koje bi, u datom trenutku, mogle ugroziti bezbednost države, njenih građana ili sistem odbrane.
Naprotiv, uglavnom se radilo o dokumentima starim i po nekoliko godina. Tako dokument za koji se vojska izjasnila da predstavlja „državnu tajnu“ u stvari je bio papir bez ikakvog zavodnog broja, stepena tajnosti, pečata i potpisa i pri tom sa podacima koji datiraju još iz 2018-2019. godine.
Nebojša Ozimić: General- potpukovnik Milosav Simović – progon
Rečeno važi i za poruke iz mobilnog telefona koje se pominju u presudi. Najveći broj tih poruka imao je lični karakter. Privatna prepiska bez ikakvog bezbednosnog rizika.
Tačno je da je neznatan broj tih poruka imao i službeni karakter, ali su i one poticale iz ranijeg perioda. U vreme suđenja apsolutno nisu imale nikakvu upotrebnu vrednost – ni operativnu, ni stratešku, ni bezbednosnu.
Ništa od pobrojanih dokumenata i odštampanih poruka ni na koji način nije zloupotrebljeno niti je to moglo biti učinjeno, s obzirom da se u istima nisu nalazili podaci koji bi u tom trenutku imali ili mogli imati značaj za sistem odbrane. U pravu, a posebno u krivičnom pravu, nastupila šteta mora biti konkretna, stvarna i dokaziva.
Ovde takve štete naprosto nije bilo, ni po vojsku, ni po državu, ni po narod, kao najvrednije oblike zaštitnih objekata jednog civilizovanog društva. Prihvatanje ponuđenog sporazuma nije bio čin slabosti, već čin odgovornosti. Nekada je najveća žrtva upravo ona tiha – kada se lična pravda podredi višem državnom interesu.
Zato je važno jasno i nedvosmisleno reći – nedopustivo je u bilo kom kontekstu govoriti o odavanju vojne tajne. Uostalom, tim pojmom ne barataju ni sud ni tužilaštvo. I to ne bez razloga – već zato što do toga nije ni došlo.
Trebali bi se te činjenice držati i mediji. Reč “ izdaja “ je teška reč. Ona nosi moralnu osudu koja prevazilazi pravni okvir. U javnom prostoru ona lako postoje etiketa, a etikete su nekada opasnije i od samih presuda. Presuda ima svoje granice – ona je i omeđena i određena zakonom,činjenicama i dokazima. Etiketa nema granice, ona se lepi za ime i ostaje dugo nakon što se spisi zatvore.
Moj klijent, kao učesnik u četiri oružana sukoba, sa 36 gelera u svom telu, je čovek koji je čitav svoj profesionalni vek proveo služeći državi. Patriotizam je dokazivao delima. Upravo zato smo i doneli odluku da ponuđeni sporazum i donetu presudu prihvatimo bez dalje javne polemike koja bi mogla naneti štetu institucijama. Nismo želeli niti želimo spektakl. Nismo želeli da sudnica postane politička pozornica. Nismo želeli da vojska i država budu uvučene u raspravu koja bi prevazišla pravni okvir.
Bila je to prevashodno odluka odgovornog čoveka koji etiketiranje i širenje laži o njemu svakako ne zaslužuje. U demokratskom društvu snaga države meri se sposobnošću da podnese istinu, a istina je da u ovom slučaju nije postojao konkretni bezbedonosni rizik, niti realna šteta ili opasnost po sistem. Zato danas kada je postupak okončan, dugujemo javnosti smireno i jasno objašnjenje. Ne da bismo umanjili značaj sudske odluke, već da bismo sprečili da se ona tumači izvan svojih stvarnih granica.
Pravo mora ostati precizno. Reči moraju ostati tačne. Država (otadžbina) je iznad svakog pojedinca, to je princip koji moj klijent nikada nije dovodio u pitanje. Ali upravo zato država mora biti zaštićena i od neosnovanih kvalifikacija koje potkopavaju poverenje u ljude koji su joj služili. Kritika je legitimna. Odgovornost je prihvaćena.
Ali iznošenje neistina i neprimereno etiketiranje su neprihvatljivi i nedopustivi. Na kraju, ostaje ono najvažnije, mir i stabilnost institucija. Ako je cena toga bila da lična pravda bude tiša od javne percepcije, tu cenu smo prihvatili. Svesno. Odgovorno. U interesu vojske i države. Ali istina ostaje. A ona je u ovom slučaju jednostavna – nije bilo odavanja vojne tajne, niti je došlo do stvarne štete po sistem kome je moj klijent posvetio svoj život.
Izvor: Danas
