Pristajanje uz simplificirano razumijevanje glazbe kao “onog dobrog“ duboko rezonira u lakoći kojom se u suvremenim revizionističkim narativima činjenica postojanja jasenovačkog logorskog orkestra pretvara u naoko snažni i nedvosmisleni argument da logor smrti samim time što je tamo bilo glazbe, jednostavno nije mogao postojati, kazala je etnomuzikologinja Mojca Piškor
Predavanje „Ostinato smrti: zvuk i glazba u logoru Jasenovac“ etnomuzikologinje Mojce Piškor, održano u utorak, 9. lipnja, u zagrebačkom Institutu za etnologiju i folkloristiku, temeljno na dugogodišnjem istraživanju autorice, otvorilo je drugačiju, u domaćoj historiografiji unikatnu perspektivu.
Tematskim pitanjima što su obilježila njezin istraživački rad: Kako zvuči i kako se sluša logor? Može li se i kako o tom iskustvu svjedočiti? Kako razumjeti glazbu koja zvuči nad kontinuiranim, sveprisutnim ostinatom nasilja i smrti?, Piškor pristupa s pozicije muzikološke analitike, odnosno preispituje mogućnosti takve discipline u neljudskim uvjetima jasenovačkog logora.
– Tijekom cijelog istraživanja važno mi je bilo razumjeti da glazbu i zvuk u logoru ne možemo i ne bismo smjeli odvajati od onoga što sam, posegnuvši za glazbenom terminologijom u naslovu predavanja, nazvala ostinatom smrti. U glazbi se pojam ostinato preuzet iz talijanskog jezika odnosi na kratki, melodijski, ritamski ili harmonijski motiv koji se neprestano uporno vraća tijekom trajanja cijele skladbe i to nerijetko upravo u najdubljoj dionici – rekla je predavačica.
Budući da, naravno, ne postoje ikakve snimke iz jasenovačkog logora a pogotovo ne onakve kakve bi odgovarale naslovnoj temi istraživanja, Mojca Piškor je ovako objasnila polazišnu perspektivu.
– Reference na glazbu, zvuk, zvučanje i slušanje u logoru su usputne. Utkane su, međutim, u cjelinu posredovanog iskustva logora. Premda naizgled marginalne, učestalošću pojavljivanja i vezanošću uz pojedine lokalitete jasenovačkog kompleksa logora i određena razdoblja, one ipak otkrivaju složenost logorskog režima i kompleksnu višeznačnu ulogu glazbe i zvuka u njemu – koja suštinski odriče mogućnost simplifikacije – objasnila je.
Pisane izvore što svjedoče o glazbi u logorima koje je konzultirala, Piškor je predstavila u dva korpusa. Prvi čine publikacije Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije i to “Zbornici sjećanja, muzika i muzičari u NOB-u” iz 1982. i “Muzika iza bodljikavih žica” iz 1985.
– Posebnost prvog korpusa izvora je u profilu onih koji u njima svjedoče, jer je riječ mahom o profesionalcima, istaknutim glazbenicima i drugim osobama koje su sudjelovale u organiziranim ili samoorganiziranim oblicima muziciranja unutar logorskog konteksta, češće u fašističkim i nacističkim logorima i nerijetko kao ratni zarobljenici. U tim je izvorima glazba postavljena kao primarni fokus i nije, znači, tek neka sporedna napomena ili detalj, nego razlog radi kojeg su ta sjećanja uopće zapisivana. Drugu i znatno širu kategoriju čine naknadno prikupljena sjećanja i svjedočanstva preživjelih o cjelokupnom iskustvu zatočeništva, pa njima glazba nije primarni fokus – objasnila je Piškor.
Budući da je glazba u prostoru logora neodvojiva od brutalnog nasilja i oblikovana sveprisutnošću smrti, teško je zamisliti kakva je mogla biti njezina “uloga”, i kako uopće pristupiti mišljenju o toj temi. Kako kaže predavačica:
– Ako pažljivo čitamo svjedočanja preživjelih, apsolutno je jasno da glazba u logoru nije tek antipod nasilju, već mnogo češće njegov integralni dio.
Čitava je predstava “San ljetne noći” bila proizvod bujne mašte logoraša, a imala je namjeru dirnuti u srca ustaša. Ukoliko je to uopće bilo moguće. Sve što se odigravalo na sceni bilo je ono o čemu je sanjao logoraš, rekao je preživjeli logoraš Miler
A o toj isprepletenosti “glazbe, nasilja i smrti svjedoči i priča o logorskom orkestru, što je postala osnovni materijal za revizionističku simplifikaciju”, rekla je predavačica koja je u tom smislu predstavila nekoliko svjedočanstva preživjelih.
Primjerice, ono Jakoba Danona po čijem iskazu se zna da je “orkestar u logoru broj tri jasenovačkog logorskog kompleksa” nastao nakon što su 1942. “masovno u logor dotjerani Romi, među kojima je bilo vrsnih muzičara pa i onih sa školskom naobrazbom, a doveli su ih s njihovim instrumentima”; ili Ervina Milera čiju smo snimku pripovijesti o nastanku prosvjetno-kulturne grupe u logoru čuli na predavanju. Logoraši u Kožari su, prema Milerovom svjedočenju, izveli operetu “Groficu Maricu”, pa čak i predstavu “San ljetne noći” – što je bila improvizacija nekoliko logoraša.
– Čitava je predstava bila proizvod bujne mašte logoraša, a imala je namjeru dirnuti u srca ustaša. Ukoliko je to uopće bilo moguće. Sve što se odigravalo na sceni bilo je ono, o čemu je sanjao logoraš – rekao je preživjeli logoraš Miler.
No iako se, kako kaže Piškor, u “sve glasnijim revizionističkim diskursima o glazbi u jasenovačkom logoru apostrofira činjenica postojanja takozvanog logorskog orkestra, svjedočanstva preživjelih govore da se glazba u logorskoj svakodnevici pojavljuje na različitim mjestima, u različitim ulogama i inkarnacijama”.
Preciznije kazano, glazba je sastavni dio dehumanizacije i nasilja logoraša, a najeklatantniji su “primjeri prisilnog pjevanja kao specifičnog oblika desubjektivizacije i konfisciranja glasa gdje pjevanje više nije oblik ekspresije već instrument podčinjavanja”, kako objašnjava Piškor.
Svjedočanstva, međutim, izdvajaju trenutke u kojima zajedničko izvođenje glazbe predstavlja oblik otpora logoraša, što je “način stvaranja simboličkog prostora utjehe, odmaka i predaha”, kako je rekla predavačica izdvojivši primjer logora Stara Gradiška gdje su se logorašice “primarno organizirale oko solidarne podjele teško dostupne hrane, lijekova i odjeće, ali je dijelom iste mreže solidarnosti bila i glazba pa zajedničko pjevanje nije bilo tek puki bijeg od stvarnosti, nego jedan od načina na koji se zajednica ostvarivala ili osnaživala”.
Konačno, etnomuzikologinja Piškor je zaključila predavanje činjenicom što je obilježila smisao cjelokupnog njezinog istraživanja ove osjetljive i teške teme.
– Važno je naglasiti da pristajanje uz simplificirano razumijevanje glazbe kao “onog dobrog“ duboko rezonira u lakoći kojom se u suvremenim revizionističkim narativima činjenica postojanja jasenovačkog logorskog orkestra – odnosno činjenica da je tamo bilo glazbe i predstava, pretvara u naoko snažni i nedvosmisleni argument da logor smrti samim time što je tamo bilo glazbe, jednostavno nije mogao postojati. Revizionistički je govor o Jasenovcu često harmoniziran upravo govorom o glazbi. I premda je iznimno važno da se posvetimo detaljima neće, bojim se, biti dovoljno da zastanemo na pukom ispravljanju netočnih navoda poput pitanja koliko je glazbenika stvarno sviralo u orkestru, je li to doista bio orkestar, koliko je često svirao ili koliko je dugo postojao. Bit će mnogo važnije da inzistiramo na onome što sam u naslovu ovog predavanja nazvala ”ostinato smrti” – rekla je na kraju predavanja Mojca Piškor.
Izvor: Portal Novosti
