Piše: Redakcija
Tezu da su Sarajevo i Bosna za Bošnjake iz Crne Gore matična država, upadljivo su teže progutali montenegrinski mediji, nego kada je riječ o Srbima.
To je vidljivo po tome što su se DPS mediji veoma potrudili da ispeglaju izjavu Kenane Strujić Harbić. Da je nekako na silu zabašure izjavama njenih partijskih kolega, iako za to nisu dobili dovoljno materijala.
Ako se neko pita zašto je to tako – odgovor je veoma prost.
Montenegrini i dalje sanjaju o obnovi starog antisrpskog saveza iz doba Mila Đukanovića, sa formulom koja glasi : Montenegrini + manjinski narodi (kao tas na vagi) = dobitna kombinacija za obračun sa Srbima u Crnoj Gori.
Zato je za DPS ideologiju donekle bilo i poželjno da dio Srba Beograd proglasi za ekskluzivnu maticu, kako bi se srpski element u Crnoj Gori proglasio za antidržavni.
Ali kada nešto slično plasiraju crnogorski Bošnjaci, onda to postaje veoma opasno jer u temelju razara antisrpsku DPS koncepciju Crne Gore.
Zato je Kenana Strujić Harbić delovala razorno za Montenegrine i DPS.
Nakon žestokog napada upravo od dojučerašnjih koalicionih partnera na Strujić Harbić, poslanik BS-a Jasnim Ćirović, DPS- ovcima je poručio da je žalosno da nakon svega što su uradili za Crnu Goru, Bošnjaci i dalje moraju da dokazuju privrženost to zemlji.
A šta bi tek trebalo da kažu Srbi nakon svega što su uradili za Crnu Goru? Kako bi oni trebalo da se osjećaju kad ih neko proziva da dokazuju ljubav i naklonost za Crnu Goru?
Takav odgovor sigurno nećemo dobiti.
Umjesto toga su se oglasili stari megafoni propale vlasti DPS-a, Senad Pećanin, Abaz Dizdarević i Adnan Čirgić panično osuđujući tendencije ka „etnofederalizaciji“ zemlje, tonom ljudi koju jadikuju zbog katastrofalne poplave nakon što se porušila brana koju su godinama potkopavali.
Etnofederalizacija Crne Gore nije pala s neba, niti je uvezena u koferima Andrije Mandića i Kenane Strujić Harbić, već je pažljivo, decenijama, oblikovana u partijskim laboratorijama nesmjenjivog DPS-a. Identitetski obrazac koji je DPS izabrao kao “državotvorni” nije izrastao iz autentične crnogorske istorije, nego iz recikliranih pseudoistorijskih konstrukcija Ante Starčevića i ostatka hrvatskih pravaša, potom lokalno dorađenih u mračnoj, fašiziranoj verziji Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije i sličnih rasista. Uz to je, kao ukradena porodična srebrenina, prikačena i tradicija NOB-a – ne da bi se čuvale tekovine antifašističke borbe, nego da bi se pretopila i prilagodila tom vještačkom, ideološki nasilnom okviru.
Najveća ironija je u tome što takav čudovišni okvir, ma koliko se forsirao kao “građanski”, nije mogao biti integralni faktor ni za koga. Ne za Srbe, jer ih je sistematski gurao u defanzivu, getoizaciju i zavisnost od Srbije, još gore o kratkoročnim interesima beogradskih političkih šićardžija; ne za Bošnjake, jer ih je tretirao kao privjesak državnog projekta, koristan dok klimaju glavom; i ne za onaj dio nacionalnih Crnogoraca koji drže do svoje stvarne istorije i kulture, jer im je ponuđena karikatura identiteta, sklepanog od tuđih ideoloških otpadaka. Izvan gole političke pragme i privremenih koalicija, taj model – pokazalo se – nema potencijal ni za šta osim da kreira permanentne napetosti i trzavice, uključujući ovu posljednju.
Šta u tom kontekstu reći za subimbecilnu konstataciju kreatora crnogorskog jezika Adnana Čirgića da postoji nekakav prirodni, samorazumljiv “crnogorski jezik” za “sve crnogorske štokavce” i “bosanski jezik” za “sve bosanske štokavce” osim da je otvorila vrata daljnjoj politici jezičke fragmentacije u okviru koje se sutra sasvim legitimno može konstatovati da postoji primorski jezik za primorske štokavce, katunski za sve katunske štokavce, zetski za sve zetske štokavce, crmnički… i tako dalje dok DPS-ovi „intelektualci“ ne priznaju da su upali u jamu koju su sami iskopali.
Što se, poznajući ih, neće dogoditi.
Zbog toga sve pristalice bivšeg režima koji danas nariču zbog raspada crnogorskog društva na etničke faktore podsjećaju na ljude koji su godinama bušili čamac, a sada panično objašnjavaju putnicima kako je katastrofalno to što tone jer je pun vode. Njihova kritika Bošnjačke stranke može imati racionalnih elemenata, ali gubi svaki moralni kredibilitet onog trenutka kada se prešuti ključna činjenica: da je upravo DPS stvorio ambijent u kojem se identiteti tretiraju kao dum-dum meci, a ne kao živa, istorijski složena stvarnost.
U konačnici, problem nije u tome što neko govori o “matici”, nego u tome što je država godinama vođena kao improvizovani identitetski eksperiment. A takvi eksperimenti, kako nas istorija neumoljivo uči, rijetko završe bez eksplozije – pogotovo kada ih vode ljudi koji se danas zaklinju da su se oduvijek zalagali za zabranu baruta.
