„Oprosti mi što ti prilazim ovako, ispred prodavnice, ali već dugo osjećam potrebu da razgovaram sa nekim ko će me razumjeti. Tebe često viđam po gradu kako pješice odlaziš u hram, pa se odlučih konačno da ti se obratim“. Dok mi je to govorio, toliko je čvrsto stezao kesu u kojoj su se nalazile namirnice, koje je maloprije kupio u supermarketu, da se jedna od ručki na kesi pokidala. Rekoh mu da se opusti i da imam dovoljno vremena da ga saslušam.
„Svjestan sam ja da moji problemi nisu tako veliki kada se uporede sa onima koje neki drugi ljudi imaju. Živimo u vremenu u kojem se djeca liječe telefonskim porukama i u kojem stanodavci izbacuju porodice na ulicu zbog toga što nemaju da plate previsoke stanarine. Ja sve to znam. Međutim, moj problem je takve prirode da u zadnje vrijeme sve češće osjećam nesnosan bol u predjelu stomaka. Ljekari mi kažu da su nalazi u redu, te da mi je to od stresa. Išao sam kod psihologa, ali me on, čini mi se, nije ozbiljno shvatio“.
Nakon što je pokupio namirnice koje su poispadale iz kese i ubacio u automobil koji je bio parkiran ispred prodavnice, nastavio je sa monologom:“Oče, osjećam se suvišno! Kada se nakon posla vratim kući, niko ni ne primijeti da sam stigao. Žena preko telefona razgovara sa nekom od drugarica, dok istovremeno gleda tursku seriju na televiziji. Djeca su, takođe, stalno na telefonima. Preostaje mi tada samo da sledim svoju svakodnevnu rutinu – da ručam, pođem u svoju sobu i zaspim. Do prije samo par godina, kada bih ušao u stan, djeca bi mi odmah skočila u zagrljaj. A sada se šesnaestogodišnja ćerka potpuno otuđila od mene. Obraća mi se samo kad joj nešto treba. Prije nekih par mjeseci, sina koji je završni razred osnovne škole, sam iznenada i bez najave zagrlio i poljubio u glavu. Tako me je čudno pogledao, da sam osjetio nelagodu“!
Priča mi kako je djecu ranije u ovo doba godine znao da iznenadi novim telefonima ili nekim drugim poklonima, ali je u Budvi sada sve preskupo, pa ove godine to nije mogao da im priušti. „I ti si već dovoljno dugo ovdje, pa znaš da su ranije bile akcije u supermarketima. Međutim, naši novi sugrađani koji su skoro došli iz Ukrajine i Rusije su dobre platežne moći, pa im sezonske cijene sasvim odgovaraju. Zbog toga ih prodavnice nisu ni snižavale. Možda će ti izgledati smiješno ovo što ću ti reći, ali ova finansijska kriza i nemogućnost da kući donesem više novca kao da je još više udaljila moju porodicu od mene“!
Po njemu, situacija nije ništa bolja ni na poslu. Dok je bio mlađi, osjećao se sigurnije i stalno je težio tome da napreduje u firmi i što dalje dogura. Danas radi više nego ikada, ali ne osjeća nikakav elan i zadovoljstvo zbog posla koji radi. „I tu se sve više osjećam suvišno. Često kad uđem u kancelariju, shvatim da sam svojim dolaskom prekinuo neku šalu ili kakav neobavezni razgovor, za koji mlađe kolege očito smatraju da ga, iz nekih razloga, ne treba voditi preda mnom“. I dok mu tako dani prolaze, u njegovom unutarnjem biću sve više preovladavaju osjećaji suvišnosti, straha i nezadovoljstva, a bolovi u stomaku postaje sve češći i intezivniji.
„Najčešće mi se taj bol javlja ujutro, nakon slabo prospavanih noći, u kojima sanjam strašne snove. U njima me žena ostavlja, djeca prezrivo napuštaju, poslodavac mi daje otkaz u firmi… Budim se u agoniji i sa teško opisivom mučninom! Sve više se pitam gdje sam to pogriješio!“
Rekoh mu da niko tu nije pogriješio: ni on, ni supruga, ni djeca. Sistem u kojem živimo je tako ustrojen da su ljudi gotovo prinuđeni da se udaljavaju jedni od drugih. Vremenom se bližnji toliko udalje od nas, da nam postaju, kako je govorio Niče, daljnji. Zato je veliki podvig u našem vremenu koji se očekuje od svakog hrišćanina, taj da bezuslovno voli bližnje svoje. Na toj ljubavi treba naročito istrajavati kada nam se učini da nam od naših bližnjih ljubav nije uzvraćena. Samo iskrena i beskorisna ljubav će dobiti ukrasni vijenac u Carstvu Božijem!
Dok je odlazio od mene, primijetio sam izraz olakšanja na njegovom licu. No, bilo mi je sasvim jasno da to olakšanje nisu toliko izazvale riječi koje sam mu uputio, koliko činjenica da ga je neko konačno saslušao, a da ga nije prekidao i potcijenjivao njegov problem i muku.
Međutim, mi robujemo civilizaciji čiji je ideal čovjek koji nema nikakvog sluha i osjećaja za druge! Koji ugađa isključivo svojim potrebama, daveći se u vrtlogu komformizma. Živimo u vremenu čija je slika čovjek, koji ne shvata da će bez osjećaja ljubavi prema Hristu i bližnjima svojim, prije ili kasnije , postati samom sebi suvišan…
Đakon Pavle Lješković
Izvor: Etos
