Piše: Nebojša Popović
Brisel godinama predstavlja drugi najveći lobistički centar u svijetu nakon Vašingtona. Prema procjenama „Transparensi internešenala“, najmanje 48 hiljada lobista svakodnevno živi i radi u ovoj evropskoj prijestonici sa osnovnim ciljem da ostvari što veći uticaj na odluke koje kreiraju i donose institucije Evropske unije. Od toga 7.500 njih specijalno je akreditovano samo za rad u Evropskom parlamentu (EP). Što znači da u tom briselskom hramu demokratije koji broji 720 mjesta, više od 10 lobista ide na po jednog evroposlanika.
Evroposlanicima inače nije loše i bez toga. Tokom petogodišnjeg mandata, njihova zvanična mjesečna plata bez ostalih pogodnosti i privilegija iznosi oko 8932 evra, plus 4950 evra mjesečno za ostale troškove. To s toga što je od velike je važnosti da oni budu makar solidno plaćeni kako bi stojički odoljeli svim iskušenjima, i kako se ne bi – ne daj Bože, pročulo za kakvu korupciju. Jer takvih neprijatnih afera je bilo, a njima zaista nije lako.
Svakodnevno ih, prema zvaničnom EU registru lobista, saleće oko 12 i po hiljada organizacija koje godišnje raspolažu sa preko 1.8 milijardi evra budžeta za lobiranje. S obzirom da ambijent u toj instituciji najviše nalikuje onom iz poznatog američkog filma – „Vol strit: Novac nikad ne spava“, u Vašingtonu prirodno nisu previše zabrinuti zbog trenda rasta populističke desnice u Evropi. Prema pisanju „Politika“ koji se poziva na izvore u američkoj administraciji, Bajdenu je laknulo jer Ursula fon den Lajen sa kojom je američki predsjednik možda ideološki i najbliži, ima dobre izglede da osigura još jedan mandat na čelu Evropske komisije.
Šta su izbori za EP promijenili
Naravno, postavlja se onda logično pitanje – šta se i da li se išta suštinski promijenilo nakon nedavno okončanih izbora za Evropski parlament. Ako se izuzme činjenica da su glasači širom Evrope ozbiljno počeli da uviđaju da Zeleni i nisu baš opcija koja ima u fokusu ljude, cvijeće i drveće, već je u pitanju kranje militarističko krilo evropske politike, te da je francuski predsjednik Makron nakon somnabulnih poruka da želi da pošalje vojsku u Ukrajinu dobio šamar od Francuza, dok je Kancelar Šolc upozoren da Njemci sve više imaju problem sa politikom koja Njemačku deindustrijalizuje i pretvara u pastorče atlantističkih sila – ništa se bitno nije, niti se može promijeniti.
Evropski parlament je bio i ostaće u najvećoj mjeri skup lobista koji ponajmanje imaju veze sa životom i problemima prosječnih Evropljana. Sa druge strane, izbori za tu instituciju ipak mogu i moraju poslužiti kao važan indikator o promjeni raspoleženja širom Evrope – a ključna poruka je upravo ta da se to raspoloženje na Starom kontinentu sve više mijenja
