Piše: Eskandar Sadegi-Borudžerdi
Prevod: Žurnal
Iranska vlada se našla u teškoj situaciji od početka operacije Potop Al-Akse. Ubjedljivo je negirala da je znala za napad unaprijed, ali je pružila političku podršku Hamasu i Islamskom džihadu. U koordinaciji sa svojim najbližim saveznikom, libanskim Hezbolahom, trudila se da postigne delikatnu ravnotežu: angažujući Izraelce na sjeveru kako bi odvukla resurse i materijal na sekundarni front, bez provociranja šireg rata koji bi zahvatio region. S jedne strane, nastojali su da ispune svoju obavezu prema palestinskoj stvari i panislamskoj solidarnosti. Ipak, to je teško usklađeno sa praktičnim ograničenjima međunarodnog sistema, državnim interesima i strategijom „strateškog strpljenja“ – držanje sukoba dalje od svojih teritorijalnih granica u veoma nestabilnom i imperijalnim interesima prožetom regionu. Klatno se njiše između ove dvije tendencije, ali je druga važnija za Islamsku Republiku.
Netanijahuova taktika je bila da isprovocira Islamsku Republiku na osvetu, što bi mu omogućilo da je prikaže kao globalnog izopštenika i veliku prijetnju „zapadnoj civilizaciji“, dok Izrael nastavlja svoj genocidni napad na Gazu. Izraelska država je možda računala da bi samo pod plaštom punog regionalnog sukoba mogla da dovrši tekuću kampanju etničkog čišćenja Gaze i u manjoj mjeri Zapadne obale. Iransko rukovodstvo je, naravno, u potpunosti svjesno izraelske strategije odvlačenja pritiska sa rata u Gazi – i sada u Libanu – usmjeravajući pažnju na Iran i pokušavajući da ga uvuče u širi regionalni rat. Od samog početka, Teheran je takođe razumio, riječima Alija Laridžanija, bivšeg predsjednika parlamenta i trenutnog člana Savjeta za utvrđivanje ekspeditivnosti, koji se generalno smatra pragmatičarem, „Ne suočavamo se samo sa Izraelom. Komanda i kontrola su u rukama SAD.“
1. aprila 2024, izraelsko vazduhoplovstvo napalo je kompleks iranske ambasade u Damasku, ubivši 16 ljudi, uključujući nekoliko visokih iranskih komandanata. Iran je uzvratio operacijom Istinito obećanje I 13. aprila, lansirajući krstareće rakete, napadačke dronove i mali broj balističkih projektila. Mnogi su tada istakli da je iranski odgovor bio unaprijed pripremljen, budući da se oslanjao na zastarjelu tehnologiju i oružje. Ova demonstracija sile bila je pokušaj da se ponovo uspostave jasne crvene linije: poruka je bila da Iran ne želi dalju eskalaciju, ali je spreman da izvrši direktan napad ako Izrael nastavi svoje očigledne napade. Mnogi projektili su oboreni, iako su neki pogodili vazduhoplovnu bazu Nevatim. Ipak, direktni pogotci nisu bili poenta. Iran se nadao da će ponovo uspostaviti ravnotežu odvraćanja. Nakon napada, Bajednova administracija je brzo izjavila da SAD neće učestvovati u bilo kakvoj planiranoj izraelskoj odmazdi: „Dobio si pobjedu. Uzmi tu pobjedu“, rekao je Bajden Netanijahuu. Nedjelju dana kasnije, Izrael je pokrenuo ciljanu operaciju protiv ruskog S-300 radarskog sistema u Isfahanu. Obim štete bio je široko osporavan, ali je Teheran ocijenio da ne zahtijeva protivnapad. Dvije regionalne suparničke države izgleda da su se povukle sa ivice sukoba.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Ovaj predah nije dugo trajao. 28. juna, šef izraelskog vazduhoplovstva najavio je da, pošto je Hamas blizu neutralisanja, Izraelske odbrambene snage (IDF) prelaze na obračun sa Hezbolahom. 30. jula, na dan inauguracije Masuda Pezeškijana kao novog predsjednika Irana, Izrael je izvršio vazdušni napad u kojem je ubijen Fuad Šukr, jedan od osnivača Hezbolaha i vodeći komandant njegovog oružanog krila. Sljedećeg dana, u centru Teherana, izvršeno je ubistvo šefa političkog biroa Hamasa, Ismaila Hanije, samo nekoliko sati nakon što je prisustvovao Pezeškijanovoj inauguraciji. Ubistvo tako značajnog gosta, pod zaštitom države, imalo je za cilj ponižavanje teһeranskog rukovodstva. Čini se da je Netanijahuova vlada imala još dva cilja: da sruši pregovore o primirju sa Hamasom i da uskrati bilo kakvu dobru volju koju bi nova Pezeškijanova administracija mogla da stekne sa evropskim državama, primoravajući Teheran na akciju. Osnovno obećanje Pezeškijanove izborne kampanje bilo je da će učiniti sve što je u njegovoj moći da postigne ukidanje sankcija. Svaki odgovor Irana koji bi bio iole ozbiljan učinio bi potreban diplomatski angažman gotovo nemogućim. Prema samim Pezeškijanovim riječima, Iranu je takođe rečeno da je primirje sa Hamasom na pomolu, što je bio još jedan razlog da „iskaže uzdržanost“.
Netanijahuova administracija, međutim, imala je sopstvene planove. 17. i 18. septembra, Mosadovi razorni napadi na pjejdžere i voki-tokije (kojima su se mnogi zapadni novinari divili) ciljali su na visoke činove Hezbolaha, sa ogromnim gubicima civilnih života. Ovaj najnoviji napad kulminirao je ubistvom Saida Hasana Nasrale 27. septembra, najvažnijeg saveznika i partnera Irana. Da bi ga ubili, Izraelci su ispalili 80 američkih teških bombi za probijanje bunkera, sravnivši sa zemljom nekoliko stambenih kompleksa i ubivši tri stotine civila. Važno je napomenuti da je Nasrala nekoliko dana prije smrti pristao na 21-dnevno primirje. U napadu je takođe poginuo brigadni general Abas Nilforušan, visoki komandant iranske Kuds jedinice. Ovo predstavlja veliki udarac za Hezbolah i šire za „Osovinu otpora“.
Netanijahu je očigledno nadao da će „slomiti kičmu“ Hezbolahu jednom za svagda. Ipak, to se pokazalo kao pusta želja: operativna komanda Hezbolaha brzo se reorganizovala, nanijevši težak udarac IDF-u i zaustavivši mnogo hvaljenu izraelsku kopnenu invaziju. Nakon ovog neuspjeha, izraelska vojska je pribjegla jednoj od svojih isprobanih taktika, vodeći neizbornu bombardersku kampanju (sa američkim F-35) na gusto naseljene kvartove Bejruta.
Usred ovog haosa, iranske oružane snage su 1. oktobra lansirale preko 180 balističkih projektila na Izrael, gađajući dvije velike vazduhoplovne baze: bazu Nevatim u pustinji Negev i vazduhoplovnu bazu Tel Nof u centralnom dijelu Izraela, kao i sjedište Mosada u Glilotu, predgrađu Tel Aviva. Za razliku od operacije Istinito obećanje I, nastavak je uključivao naprednije hipersonične projektile Fateh-1, i nije bilo sumnje da su mete pogođene. Eksperti za naoružanje izbrojali su 33 udarna kratera samo u Nevatimu. Reakcije su bile različite. Netanijahu je, vidno potresen, obećao osvetu. Bajden je pokušao da umanji štetu, insistirajući da su napadi bili „porazni i neefikasni“, dok je američki savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Džejk Salivan, obećao „ozbiljne posljedice“. Bajden je kasnije nagovijestio mogućnost američki podržanog izraelskog udara na iranske rafinerije nafte.
U međuvremenu, bivši izraelski premijer Naftali Benet pokušao je da oživi naznake „promjene režima“ i imperijalističkog oblikovanja „Novog Bliskog istoka“, izjavama punim histerije insistirajući da je sada vrijeme „da se uništi iranski nuklearni program, njegova centralna energetska postrojenja i da se fatalno oslabi ovaj teroristički režim“. Tramp je, govoreći na predizbornom skupu u Sjevernoj Karolini, sa uobičajenom ravnodušnošću prokomentarisao da bi Izrael trebao „prvo napasti nuklearna postrojenja, a kasnije brinuti o ostalom“. Iako je Bajden javno izašao protiv takvog udara, Trampovi komentari mogli bi se tumačiti kao signal Netanijahuu da nametne svršen čin slabom predsjedniku koji povremeno ponovo potvrđuje svoju nepokolebljivu posvećenost cionizmu. Otvoren napad na iranska nuklearna postrojenja, čak i ako bi ga SAD vodile i u suštini izvele, u najboljem slučaju bi unazadio program za nekoliko godina; takođe bi mogao natjerati Iran da se konačno povuče iz NPT pakta u potpunosti.
Prošlog petka, Hamnei je održao svoju prvu propovijed u džamiji Grand Mosala u Teheranu od kada je administracija Trampa izvršila atentat na generala-majora Kasema Sulejmanija u januaru 2020. Pred ogromnom gomilom i širokim spektrom političke elite zemlje, ponovio je nepokolebljivu posvećenost Irana svojim saveznicima u „Osovini otpora“ i da je napad Irana bio direktan odgovor na ubistva Hanije i Nasrale. Njegova odluka da pređe sa persijskog na arapski i direktno se obrati arapskoj javnosti širom regiona svjedoči o velikom poštovanju koje je lično gajio prema Nasrali. To je bio čin javne diplomatije kako bi se uvjerili saveznici Teherana da nisu napušteni i da Islamska Republika ostaje odlučna u svom protivljenju Izraelu i njegovim moćnim podržavaocima. Manje je komentarisano Hamneijevo insistiranje da međunarodno pravo daje Iranu i njegovim saveznicima pravo na samoodbranu, i da Iran „neće odugovlačiti, niti djelovati ishitreno“. Kao i obično, Ajatolah je pokušao da pronađe ravnotežu između prkosa i kalkulacije, insistirajući da će naredni koraci Islamske Republike biti pažljivo razmotreni i odmjereni. S obzirom na značajne ekonomske i političke ranjivosti na domaćem planu, nema sumnje da bi iransko rukovodstvo i nova Pezeškijanova vlada radije okončali ovaj najnoviji krug eskalacije. Ali znaju da novi regionalni rat možda već počinje i da nema „partnera za mir“.
Eskandar Sadegi-Borudžerdi je iranski akademik, pisac i stručnjak za Bliski istok, posebno za iransku politiku i istoriju. Njegovo istraživanje i publikacije često se fokusiraju na savremenu istoriju Irana, ideologije unutar iranske politike i širu geopolitiku regiona.
Izvor: newleftreview.org
