Piše: Vuk Bačanović
„Jer, bez Hrvata Boke u Crnoj Gori nema baroka, renesanse ni humanizma“, izjavila je savjetnica ministra vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordana Grlića Radmana, Vanda Babić Galić, a u kontekstu nemuštih zahtjeva da se konačno riješe imovinsko-pravni odnosi određenih hrvatskih porodica u Crnoj Gori, odnosno Boki Kotorskoj. Ne ulazeći detaljno u materiju i – prirodno – nikako ne negirajući obavezu pravne države da riješi svaki oblik malverzacija i nanošenja štete crnogorskim građanima, postavlja se pitanje kakve to tačno ima veze sa barokom, renesansom i humanizmom?
Jer, ako se kulturni procesi kao što su renesansa, barok ili humanizam uslovljavaju postojanjem jednog etnosa unutar jedne regije, onda je to upravo ono što se u savremenoj nauci imenuje kao kultur-rasizam. Takav stav ne samo što umanjuje složenu istorijsku dinamiku prostora Boke Kotorske, već i nametanjem etničkog monopola poništava doprinos svih drugih zajednica koje su kroz vijekove gradile taj prostor. Zamislimo da neki birokrata u italijanskom ministarstvu obrazovanja i kulture, a povodom neriješenih imovinsko pravnih odnosa izvjesnog Rikarda Ućelinija iz Pule konstatuje da je to atak na romaniku, gotiku, renesansu, humanizam, barok, jer bez Italijana u Hrvatskoj svega toga ne bi bilo, već bi se svelo na čobane čiji su vrhunac civilizacije koliba i suhozid. I da pri tome citira splitskog arhiđakona Tomu iz 13. vijeka tome kako su romanofoni Splićani krenuli u rat kada su „neki Hrvati, Toljen i Vučeta, sinovi Butka, sa svojim rođacima napali selo svetoga Dujma koje se zove Ostrog(1) i počeli su, uprkos zabrani građana, podizati utvrdu. Željeli su se tamo skrasiti i boraviti sa svojim obiteljima da bi mogli nekažnjivo vršiti uobičajena razbojstva.“
Primijenimo sada to na današnjicu.
Barok koji u 16. vijeku nastaje kao umjetnost rimokatoličke protivreformacikje u Boki nije bio proizvod jedne narodnosti, nego rezultat višeslojne razmjene kao i u slučaju dalmatinskih gradova pod venecijanskom vlašću: mletačkih arhitekata i trgovaca, dubrovačkih intelektualnih i književnih krugova, domaćih bratovština i porodičnih zadužbina, kao i katoličkih i pravoslavnih crkvenih struktura. Od Tripa Kokolje, koji je ostavio najsnažniji pečat baroknog slikarstva u Perastu, do Andrije Zmajevića, arhiepiskopa barskog, pjesnika hroničara koji je pisao i na latinskom i na narodnom jeziku, jasno je da se radi o prostoru prožimanja i simbioze, a ne o etničkoj ekskluzivnosti.
O tome je u svome Crkvenom ljetopisu iz 1675 ostavio dragocjeno svjedočanstvo:
Kada se diže iz rečene zemlje isti Crnojević, za ne ostati pod oblašću turskom (malu cijenu čineći Od kuća, baština i ostalijeh dobara svoijeh), predigoše s njim i naši stari ZMAJEVIĆI k vladanju slavne gospode mletačke, i oni pridoše, od koijeh milostivo primnjeni (kako svjedoče dukale koje se u nas nahode), u Kotor, na Mrlatovo, nedaleko od grada, ogradiše kuću i kod nje crkvu koja obaljena u ratu, god/išt/a 1571, blizu mirova iste kuće i današnji dan vidi se. Otle, ženeći se, u Perast premjestiše se, gdje po milosti Božjo/j/, ustanovićena kuća naša napreduje. A koji ostaše u Crno/j/ Gori hrišćani i sada kako knezovi zemlje vladaju. Od njih se u Cetine Arsenije, pećski patrijarka, Srpske zemlje, Bugarske, Bosne i Arbanije, po NAČINU SRPSKOMU svijeh metropolita načelnik, koji sada rečene držane duhovnijem načinom ugodno vlada, budući od same trideset i dva god/išt/a. Po starini zemljak, prijatelj i u vladanju rečenoga kraljestva Servije (koga se sada i mi [se] nedostojni načelnik po običaju Svete Rimske crkve nahodimo), [kako ja] družbenik. [I ovo budi rečeno da se zna tko je. Dao Bog da u posluhu svetoga pristolja bude kako i Sveti Sava na mjesto koga hodi… koji skupi i sastavi narodu slovinskomu ovi crkovni ljetopis, eda kogoć (pokojna mu duša) bude se reći, milostivi štioče.]
U tom smislu ne treba biti previše obavješten da se shvati da prisvajanje renesanse, humanizma i baroka kao „hrvatskih tekovine“ u Boki znači ignorisanje činjenice da je taj prostor bio pod jasnim uticajem Mletačke republike (Serenissima Respublica Veneta), te da su i katolici i pravoslavci prihvatali i prilagođavali elemente evropskih kulturnih tokova u skladu sa vlastitim tradicijama. Tako u pravoslavnim hramovima imamo barokne ikonostase, dok katoličke crkve prate mletačke obrasce – dvije različite, ali međusobno uticajne kulturne linije.
Zato je očigledno da ovakve izjave nemaju za cilj afirmaciju kulturnog nasljeđa, već njegovu nacionalizaciju i instrumentalizaciju u vrlo primitivne i ograničene političke svrhe, što je ujedno i vrlo opasno, budući da bi se u nastajućem multipolarnom svijetu neko opet mogao sjetiti da svoje teritorijalne pretenzije brani zaštitom venetskog, odnosno italijanskog kulturnog nasljeđa sa sve ispisanim citatima Tome arhiđakona na tenkovima. Kada se jedna renesansna fasada, barokni ikonostas ili rukopis humaniste proglase isključivim vlasništvom jednog naroda, taj čin nije samo intelektualno iskrivljenje – on postaje opasna poruka da odrešeno nasljeđe opravdava pravo na teritoriju. Istorija nas uči da su upravo takve ideologije, koje kulturu pretvaraju u oružje, bile uvod u mračna razdoblja za sve narode nekadašnje Jugoslavije, a posebno za Hrvate.
