Piše: Kris Hedžis
Prevod: Žurnal
Sjedim sa Rodžerom Halamom, njegova sijeda kosa vezana u rep, u prostoriji za posjetioce zatvora HM Wayland. Na zidovima vise velike fotografije porodica na pikniku, zelenih livada i djece koja se igraju.
Kontrast između tih fotografija, koje su tu vjerovatno da prostoriji za posjetioce improvizuju toplinu doma, i stvarnosti u kojoj se nalazimo je zapanjujući. Nema načina da zaboraviš gdje si, pogotovo dok nas stražari prate pogledima.
Rodžer i ja sjedimo na niskim tapaciranim stolicama, lice u lice preko malog, bijelog plastičnog stola. Rodžerovo vitko tijelo pokušava da se udobno smjesti na namještaju prilagođenom djeci.
Rodžer, jedan od osnivača Pokreta Pobuna protiv izumiranja, Insulate Britain i Just Stop Oil, služi petogodišnju kaznu zatvora zbog „izazivanja javnih nereda bez opravdanog razloga.“
On i njegova četiri suvornika, koji su dobili po četiri godine zatvora, osuđeni su zbog organizovanja Zoom poziva 2022. godine, na kojem su aktivisti podsticani da se popnu na mostove iznad M25, glavnog auto-puta oko Londona. Njihov kratkoročni cilj bio je zaustavljanje saobraćaja. Dugoročni cilj bio je prisiliti vladu da obustavi izdavanje novih dozvola za naftu i gas.
Ovo nije bio simbolički protest, poput onog kada su demonstranti u Londonu bacili paradajz supu na Van Gogove „Suncokrete“ u Nacionalnoj galeriji, a koji su bili zaštićeni staklom. Ovaj protest je imao za cilj da stvarno poremeti, što je i uspio, trgovinu i državne institucije. Ipak, čak i oni demonstranti koji su supom gađali sliku, koja nije oštećena, dobili su oštre zatvorske kazne od gotovo tri godine.
Očekuje se da će globalno zagrijavanje u 2020-im godinama preći 1,5 stepen Celzijusa (2,7 stepeni Farenhajta), a 2 stepena Celzijusa (3,6 stepeni Farenhajta) do 2050. godine, prema studiji objavljenoj 2023. godine u časopisu Oxford Open Climate Change. Naučnici NASA upozoravaju da će porast globalne temperature za 2 stepena biti kritična tačka iznad koje će opasni i nekontrolisani efekti klimatskih promjena postati neizbježni.
Što se više planeta bude zagrijevala, to će ekstremni događaji poput suša, toplotnih talasa, jakih oluja i obilnih kiša biti sve češći i intenzivniji. Izumiranje životinjskih i biljnih vrsta — trenutno je ugroženo oko milion vrsta — ubrzava se.
Nalazimo se na pragu prelomnih tačaka, pragovima nakon kojih će ledeni pokrivači, okeanske struje i drugi dijelovi klimatskog sistema početi da se nepovratno mijenjaju i ubrzavaju.
Isto tako postoje i prelomne tačke u ekosistemima, koji mogu postati toliko oštećeni da ih više ništa ne može spasiti od katastrofalnih posljedica nekontrolisanih klimatskih promjena. Tada će „povratne sprege“ dovesti do ubrzavanja ekoloških katastrofa. Igri će doći kraj. Ništa nas neće spasiti.
Masovne pogibije uzrokovane klimatskim katastrofama postaju svakodnevica. Zvanični broj stradalih u uraganu Helen iznosi najmanje 227, čime je postao najsmrtonosniji uragan u SAD-u od uragana Katrina 2005. godine. U Sjevernoj Karolini, Južnoj Karolini i sjevernoj Džordžiji 1,1 milion ljudi još uvijek nema struju.
Planinski gradovi, bez struje i mobilnih signala, odsječeni su od svijeta. Stotine ljudi su nestale, a mnogi se plaše da više nisu među živima. Prošle godine je tokom jedne noći između 5.000 i 15.000 Libijaca izgubilo živote u naletu ciklona Danijel.
Ove klimatske katastrofe, koje rutinski pogađaju Globalni jug, uskoro će postati svakodnevica za sve nas.
„Milijarda izbjeglica, najveća epizoda patnje u istoriji čovječanstva,“ kaže Rodžer govoreći o granici od 2 stepena Celzijusa, „a onda izumiranje ljudske vrste.“
Ipak, i pored uništenja pred njihovim vratima, uključujući i jugozapad Sjedinjenih Država koji preživljava najviše temperature ikad zabilježene u oktobru — 117 stepeni Farenhajta u Palm Springsu — globalni oligarsi nemaju namjeru da rizikuju svoj položaj i moć time što bi poremetili ekonomiju zasnovanu na fosilnim gorivima i mesnoj industriji, koja je odgovorna za 18 procenata globalnih emisija gasova sa efektom staklene bašte.
Stočarstvo i njegovi nusproizvodi svake godine u atmosferu ispuštaju 32 milijarde tona ugljen-dioksida (CO2) i čine 51 procenat globalnih emisija gasova sa efektom staklene bašte.
Umjesto razumnog odgovora, dobijamo više bušenja i izdavanja naftnih koncesija, više katastrofalnih oluja, više šumskih požara, više suša, toksičnih farmi, farsu konferencija Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (COP), uništavanje prašuma i lažne panaceje poput geoinženjeringa, prikupljanja ugljenika i vještačke inteligencije.
Subvencije za fosilna goriva su porasle širom svijeta — sa 2 biliona na 7 biliona dolara, prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda — kako bi vlade zaštitile potrošače od rastućih cijena energije. Ovo je uprkos tome što su prije dvije godine, na COP26 samitu u Glazgovu, vlade obećale da će postepeno ukinuti subvencije za fosilna goriva.
Vladari globalnog genocida
Vlade koje omogućavaju genocid u Gazi su, nimalo iznenađujuće, istovremeno i vladari globalnog genocida.
Kako švedski autor i profesor humane ekologije Andreas Malm piše: „Uništenje Palestine je uništenje Zemlje.”
„Uništenje Gaze izvode tenkovi i borbeni avioni koji slivaju svoje projektile na zemlju: Merkave i F-16 šalju svoju vatru na Palestince, rakete i bombe koje sve pretvaraju u ruševine — ali tek nakon što eksplozivna snaga sagorijevanja fosilnih goriva postavi ove projektile na pravu putanju,” piše Malm, koji je sa Vimom Kartonom napisao knjigu Overshoot: How the World Surrendered to Climate Breakdown.
„Sva ta vojna vozila rade na naftu. To važi i za letove snabdijevanja iz SAD-a, Boing avione koji prebacuju rakete preko stalnog vazdušnog mosta. Prva, preliminarna i konzervativna analiza utvrdila je da su emisije koje su nastale u prvih 60 dana rata jednake godišnjim emisijama između 20 i 33 zemlje sa niskim emisijama: iznenadni skok, oblak CO2 koji se uzdiže iznad ruševina Gaze. Ako ovdje ponavljam ovu poentu, to je zato što se ciklus sam ponavlja, samo što raste u razmjerama i veličini: zapadne sile uništavaju stambene četvrti Palestine mobilišući neograničenu sposobnost za uništenje koju jedino fosilna goriva mogu da omoguće.“
Genocid je na više načina povezan sa fosilnim gorivima.
„Jedan od brojnih frontova za eksploataciju nafte i gasa je Levantski basen duž obale od Bejruta preko Akre do Gaze,“ piše Malm. „Dva velika gasna polja koja su ovdje otkrivena, nazivaju se Kariš i Levijatan, nalaze se u vodama koje svojata Liban. Šta Zapad misli o ovom sporu? Godine 2015, Njemačka je prodala četiri ratna broda Izraelu kako bi bolje branila svoje gasne platforme od bilo kakvih pretnji.
Sedam godina kasnije, 2022. godine, dok je rat u Ukrajini izazvao krizu na tržištu gasa, država Izrael je prvi put postala značajan izvoznik fosilnih goriva, snabdijevajući Njemačku i druge zemlje EU gasom, kao i sirovom naftom iz Levijatana i Kariša, koji su počeli sa radom u oktobru te godine. Godina 2022. je zapečatila visok status Izraela u ovoj oblasti.“
„Godinu dana kasnije, incident **Tufan al-Aksa** [upad palestinskih boraca u Izrael iz Gaze 7. oktobra 2023.] doveo je do zastoja u ekspanziji,“ navodi Malm. „To je predstavljalo direktnu prijetnju platformi za gas Tamar, koja se po vedrom danu može vidjeti sa sjevera Gaze; platforma je zatvorena jer se nalazi u dometu raketne paljbe.
Važan igrač u polju Tamar je kompanija Chevron. Njujork Tajms je 9. oktobra izvještavao: ‘Žestoke borbe mogle bi usporiti tempo energetskih investicija u regionu, baš kada su izgledi istočnog Mediterana kao energetskog centra počeli da dobijaju zamah.’
Širenje izraelske proizvodnje zahtijeva zauzimanje obale Gaze i uklanjanje Palestinaca.
„Međutim, pet sedmica nakon 7. oktobra, kada je većina sjeverne Gaze pretvorena u ruševine, Chevron je nastavio sa radom na gasnom polju Tamar,“ nastavlja Malm.
„U februaru su objavili novu rundu investicija kako bi dalje pojačali proizvodnju. Krajem oktobra, dan nakon početka kopnene invazije na Gazu, Izrael je dodelio 12 licenci za istraživanje novih gasnih polja — jedna od kompanija koja je dobila dozvolu bila je BP, ista kompanija koja je prva otkrila naftu na Bliskom istoku i izgradili naftovod Kirkuk-Haifa.”
Povezanost između genocida u Gazi i masovnog pomora širom svijeta je više nego jasna na Globalnom jugu, gdje klimatske izbjeglice umiru na otvorenom moru i u pustinjama pokušavajući da pobjegnu na sjever.
UNHCR, agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice, izračunava da su vremenske nepogode — kao što su poplave, oluje, šumski požari i ekstremne temperature — svake godine u prosjeku prisilno raselile 21,5 miliona ljudi između 2008. i 2016. godine. Trenutno 260 miliona ljudi živi u priobalnim područjima — što je povećanje od 100 miliona u posljednje tri decenije — koji su u „velikom riziku“ od raseljavanja zbog porasta nivoa mora. Devedeset odsto njih živi u siromašnim zemljama u razvoju i malim ostrvskim državama. Dok se ubrzava ekocid i genocid u Gazi, dobijamo i sve drakonskije zakone koji kriminalizuju proteste.
Zakoni u Velikoj Britaniji, koji su osmišljeni da zaštite industriju fosilnih goriva, uključuju krivično djelo „zavjere za ometanje nacionalne infrastrukture“ ili novo djelo „blokiranja“, koje može dovesti do toga da demonstrant koji se veže za neki predmet, zemlju ili drugu osobu ljepilom ili lisicama, na način koji je sposoban da izazove ozbiljne smetnje, bude osuđen na šest mjeseci zatvora i dobije neograničenu novčanu kaznu.
Put kojim idemo je jasan. Spalite planetu. Zatvarajte disidente. Cenzura. Ugušite one koji pružaju otpor, naročito one na Globalnom jugu, industrijskim oružjem i nasumičnim nasiljem. A ako pripadate privilegovanoj klasi, povucite se u zatvorena naselja koja obezbjeđuju hranu, vodu, medicinsku njegu, struju i sigurnost — sve ono što će biti uskraćeno nama ostalima.
Na kraju, svi ćemo završiti kao dinosaurusi, koji, barem, nisu bili odgovorni za sopstveni nestanak. Tragedija je u tome što će većina vladajuće kriminalne klase vjerovatno preživjeti malo duže od nas ostalih. Kolektivno samoubistvo će biti ono što nazivamo ljudskim napretkom.
Trosedmično suđenje aktivistima iz grupe Just Stop Oil, kao i sudska ročišta za Džulijana Asanža, uskratilo je optuženima pravo da podnesu objektivne dokaze. Optuženima nije bilo dozvoljeno da govore o klimatskim promjenama, što je bio motiv njihovog protesta. Rodžer je, prkoseći toj zabrani, pokušao da se obrati poroti o klimatskoj krizi. Sudija je naredio da bude uhapšen zbog nepoštovanja suda. Izveden je iz sudnice od strane šest policajaca. Kada je sudija izrekao kaznu Rodžeru i njegovim suvornicima — Danijelu Šouu, Luiz Lankaster, Lusiji Vitaker De Abreu i Kresidi Getin — rekao je da su „prešli granicu od zabrinutih aktivista do fanatika.“
Petoro aktivista nisu osuđeni zbog učešća u protestima, već zbog njihovog planiranja. Dokazi korišćeni na sudu da ih osude potiču sa onlajn Zoom sastanka koji je tajno snimila Skarlet Hous, novinarka tabloida **The Sun**, koja se predstavljala kao pristalica. Nema sumnje da neki istraživački centar za fosilna goriva sada mašta o novinarskoj nagradi za Hous.
Kako ističe Linda Lakdit, pravna direktorica organizacije Climate Rights International, kazne za one koji učestvuju u protestima za klimatske promjene postaju sve strože i duže od mnogih kazni izrečenih onima koji su učestvovali u nasilnim djelima tokom rasističkih nereda u Sautportu.
Dugo sam se divio Rodžeru, koji na sebi ima rđavo-crveni prsluk koji svi zatvorenici u prostoriji za posjetioce moraju nositi, ne samo zbog njegove hrabrosti, već i zbog njegovog ubjeđenja da je otpor protiv radikalnog zla moralni imperativ. Na kraju, nije stvar u tome šta možemo ili ne možemo postići. Radi se o tome da se suprotstavimo, doslovno kada govorimo o ekocidu, silama smrti kako bismo zaštitili i njegovali život.
Obratio sam se publici u Londonu 11. septembra kako bismo prikupili novac za pravnu odbranu petorice zatvorenih aktivista. Organizatori iz Centra Kairos pustili su snimljeni uvod koji je Rodžer poslao iz svoje zatvorske ćelije prije mog govora.
„Promjene,“ rekao je u snimljenoj poruci, „ne nastaju kroz instrumentalni razum, u smislu da nešto radite kako biste postigli neki cilj, već zato što ne možete ostati po strani, pa djelujete da biste bili ono što jeste. Kritičan razlog zašto ne uspijevamo, po mom mišljenju, jeste to što prihvatamo ideju da mogu da nas potlače slanjem u zatvor. Dok, u stvari, moć leži u našem strahu od zatvora, ne u samom činu odlaska tamo. Kada shvatimo da je sve u strahu, doživimo tu trenutnu prosvjetljenje. Nije stvar u tome šta nam rade, već kako mi biramo da reagujemo, što određuje njihovu moć.
„Činiš dobro ne da bi stvorio dobre ishode,” kaže mi on, „već zato što je dobro, zato što je istinito, zato što je to lijepa stvar, zato što stvara metafizičku harmoniju, ravnotežu.”
Taktike koje su ekološki aktivisti koristili proteklih decenija — marširanje, lobiranje, glasanje i peticije — nisu uspjele.
Godine 1900, sagorijevanje fosilnih goriva — uglavnom uglja — proizvodilo je oko 2 milijarde tona ugljen-dioksida. Taj broj se utrostručio do 1950. Danas je taj nivo skoro 20 puta veći nego 1900. godine. Tokom šest decenija, porast CO2 je bio 100 puta brži nego što je Zemlja doživjela tokom prelaska iz posljednjeg ledenog doba, prema podacima Nacionalne okeanske i atmosferske administracije.
Ovo je Rodžerovo sedmo zatvaranje u britanski zatvorski sistem koji je obilježen nedostatkom odgovarajućeg finansiranja, propadajućom infrastrukturom, smanjenim uslugama, problemima sa zapošljavanjem i zadržavanjem osoblja i teškom prenaseljenošću.
„Kada sam prvi put otišao u zatvor, čuvari su mogli biti sadisti, bivši vojnici iz naših kolonijalnih ratova,“ kaže on. „Sada su uglavnom ljubazni, ali ništa ne funkcioniše.“
Njegove cipele su se raspale, ali njegovi ponovljeni zahtjevi za nove cipele su ignorisani. Drugi zatvorenik, koji je imao dodatni par, dao mu ih je.
Stao sam u red u maloj kantrini da nam kupim nešto za jelo. Dozvoljeno mi je da unesem 40 funti u zatvor. Na meniju su imali sendvič sa veganskom kobasicom. Rodžer i ja smo vegani. Ali kada sam stigao do šaltera, oštro su mi rekli da nemaju veganske opcije.
Rodžer tvrdi da, ako je 10.000 ljudi spremno da se uključi u građanski otpor, što znači da prihvate zatvorske kazne zbog nenasilne građanske neposlušnosti, sprovode kampanje obrazovanja na terenu i organizuju javne skupove, mogu podstaći 1 do 2 procenta populacije da prihvati militantnost za rušenje postojećeg poretka.
On se oslanja na istraživanje Erike Čenovet, političke naučnice sa Harvarda, i Marije DŽ. Stefan, koje su u svojoj knjizi „Zašto građanski otpor funkcioniše“ proučavale 100 godina nasilnih i nenasilnih pokreta otpora. One su zaključile da nenasilni pokreti uspijevaju dvostruko češće nego nasilni ustanci.
Otkrile su da nasilni pokreti uglavnom funkcionišu u građanskim ratovima ili prilikom okončanja stranih okupacija. Nenasilni pokreti koji uspiju obraćaju se onima unutar moćnih struktura, posebno policiji i državnim službenicima, koji su svjesni korupcije i dekadencije elite i spremni su da ih napuste.
Istorija je pokazala da nam je potrebno samo 1 do 5 procenata populacije koja aktivno radi na rušenju sistema da bi se srušile čak i najokrutnije totalitarne strukture.
„Nije samo stvar u promjeni svijeta,“ kaže Rodžer.
„Radi se o tome da se svijet vidi na drugačiji način, onaj koji odbacuje narativ dominantne ideologije. Radi se o ponovnom očaravanju svijeta. Radi se o tome da naš duh zauzme centralno mjesto. Tu je trebalo da bude sve vrijeme. Ali duh postaje stvarnost samo kroz djelovanje. Duh postaje tijelo, da upotrebim stare riječi.“
„Ne pozivam na individualističko putovanje ka ličnoj prosvjetljenosti, što je kontradikcija sama po sebi,“ kaže on.
„Ne pozivam na smirenost koja nikada ne napušta vašu glavu, koja vas nikada ne pokreće sa kauča i izvodi na ulice. Duh je na ulici. Ulica je duh. Duh je u zatvorskoj ćeliji. Vrijeme pretvaranja je prošlo. Suočavamo se sa krajem starog svijeta, i moraćemo da se borimo da stvorimo ono što dolazi.“
I onda je došlo vrijeme za odlazak. Zagrlili smo se. Obećavam da ću mu poslati knjige. Nas, u prostoriji za posjetioce, čuva straža i sprovodi nas kroz niz zaključanih vrata do zatvorskog dvorišta.
Rodžer plaća visoku cijenu za otpor, za moralni život.
Henri Dejvid Toro je odbio da plati porez na glasanje u znak protesta protiv američke invazije na Meksiko, koju je osudio kao pokušaj zauzimanja teritorije za proširenje robovlasništva. Uhapšen je i zatvoren zbog utaje poreza 1846. godine.
„Kažem, prekršite zakon,“ napisao je Toro u svom eseju „Građanska neposlušnost.“ „Neka vaš život bude kontrateža koja zaustavlja mašinu. Ono što ja moram da uradim jeste da se, u svakom slučaju, pobrinem da se ne stavljam u službu zla koje osuđujem.“ Ralf Voldo Emerson, transcendentalistički filozof čiji je govor na Diviniti školi izazvao negodovanje među sveštenstvom i doveo do toga da ga Harvard ne pozove da govori narednih 30 godina, posjetio je Toroa u zatvoru.
„Henri, šta radiš ovdje?“ upitao je Emerson.
„Šta ti radiš napolju?“ odgovorio je Toro.
Kris Hedžis je dobitnik Pulicerove nagrade i novinar koji je 15 godina bio strani dopisnik za The New York Times, gdje je bio šef biroa za Bliski istok i Balkan. Prethodno je radio u inostranstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. On je voditelj emisije „The Chris Hedges Report.“
Izvor: Consortium News
