Piše: Vojin Grubač
Obrušavanjem Senada Hadžifejzovića na Zlatka Lagumdžiju data je konačna ocjena procesa usvajanja Rezolucije o Srebrenici na GS OUN, čime je stavljena tačka na događaj u čijem režiranom vrlogu se našao Balkan i države članice OUN.
Evo šta je Hadžifejzović tom prilikom rekao: „Od 193 zemlje, 109 nije bilo “za”! Kakav vam je to uspjeh?! Čime se Lagumdžija hvali?
– 83 glasova za rezoluciju je malo. 19 glasova protiv je mnogo. 68 država suzdržano – to je previše. 21 država nije glasala – takođe previše. Od 193 zemlje: 109 nije bilo za rezoluciju, 84 jeste. I kakav je to uspjeh?
Genocid u Srebrenici, kao i u Ruandi, traži konsenzus, jedan glas čitavog svijeta. I čime sebe hvali Lagumdžija? Čak ni velika Amerika, Kanada, Australija, čak ni čitava Evropska unija, čak ni čitava Organizacija islamskih zemalja, nisu uspjele da skupe više od 84 glasa, a Lagumdžija se hvali da je to on.
Čak 38 sponzora, i to onih najvažnijih, najsnažnijih država, jedva je uspjelo da izlobira, ubijedi, i to mjesecima, još samo dodatnih 46 zemalja, a on se hvali! “
Elem, za bilo kakvu rezoluciju koja opsuđuje pitanje genocida, može se reći da je prošla planetarnu vizu u OUN samo ukoliko postoji konsenzus.
„Jedan glas čitavog svijeta“, pravilno je zaključio Hadžifejzović.
Rezolucija o Srebrenici nije prošla to pravilo, jer je zbog visoke ispolitiziranosti od strane kolektivnog Zapada: naišla na ogromni otpor država.
Vojin Grubač: Podržavamo odluku Vlade da preda dva amandmana na Rezoluciju o Srebrenici u OUN
Naime, pred licem planete se dešava tragedija u Gazi, gdje je u kratkim vremenu, prema podacima iz OUN, postradalo: 13.800 djece, preko 9. 000 žena, 19.000 djece ostalo bez roditelja, pri čemu je evidentno da je Zapad sve to posmatrao, bez želje da se tragedija zaustavi.
Umjesto da se tragedija u Gazi zaustavila na vrijeme, kolektivni Zapad hitno „vadi iz naftalina“ događaj od prije 29 godina: da to predoči kao nešto najbitnije u sadašnjem vremenu, napravivši time nedopustivi apsurd.
Zato se i desilo glasanje koje je Hadžifejzovića bacilo u srdžbu.
Međutim, sve to je navelo mnoge analitičare da izvuku zaključak kako je Rezolucija o Srebrenici, koja dotiče pitanje 8.000 žrtava iz 1995. godine, stavljena u žižu planetarne javnosti s namjerom potiskivanja u drugi plan tragedije koja se desila u Gazi a koja je odnijela preko 40.000 života, ili preko „pet Srebrenica“.
Senad Hadžifejzović je analizirao glasanje na GS OUN ne ulazeći u srž problema opredjeljenja država.
Da jeste, situacija bi mu izgledala mnogo dramatičnija.
Mnoge države su bile odlično obavještene da je tu rezoluciju BiH promovisala protiv duha Dejtonskog sporazuma: protiv volje entiteta Republika Srpska, što je bila krupna greška: apsolutno nedopustiva.
Svi znaju za tri hiljade srpskih civilnih žrtava u Bratuncu, koje kolektivni Zapad nikad nije primjećivao.
Dakako, sve to zna i Senad Hadžifejzović ali ne uračunava u analizi dogođenog da bi javnosti Federacije BiH predao sliku stvarnog stanja u vezi glasanja u OUN.
Vojin Grubač: Knežević uputio ultimatum parlamentarnoj većini, ali ga nije odradio do kraja
Da bi mu bile jasne posledice svega dogođenog, mogao bi naručiti istraživanja javnog mnjenja u Republici Srpskoj s
temom: koliko građana toga entiteta sada želi razdvajanje dva entiteta u zasebne države!?
Mada, istraživanja vjerovatno nisu ni potrebna, to se zna.
Umjesto da se poradi na zbližavanju dva entiteta i tri naroda u BiH, uspostavljanju mira i saradnje, zvanično Sarajevo uporno pravi poteze koji vode ka razgradnji sopstvene države, čudeći se potom: šta se dešava!?
Krik Senada Hadžifejzovića oko glasanja u GS OUN bi trebao prvo njega probuditi, ako je to moguće!?
A potom, sve one iz Federacije BiH koji promovišu politiku koja vodi ka trajnom nepovjerenju među narodima i građanima, praveći time državu čiji smisao lagano nestaje.
