Piše: Elis Bektaš
Ja sam u mlađim godinama bio nekakav prijek i prožet nekakvim naivnim idealizmom i vjerom u potencijal ljudskih bića ali sam ujedno smatrao i da je ljudsko pravo na grešku prilično uslovno i limitirano te sam stoga i od drugih i od sebe vazda zahtijevao ne samo bespoštedno pregnuće već i ostvarene rezultate kao plod tog pregnuća jer je pregnuće samo po sebi besmisleno zamaranje ako nije dovelo do željenog rezultata. Takav odnos prema životu kao pojavi i ljudskim bićima u njemu često je znao predstavljati izvor nervoze i sekiracije pa i frustracije jer nije uvažavao objektivitet i realitet u kojima ljudska volja vječno vodi neravnopravnu borbu sa slučajem.
Možda i najvažnije što sam naučio od svog komandanta koji je bio jedva nešto malo stariji od mene ali zato mnogo mudriji i razboritiji pa i nekako humaniji, jeste to da ljudima treba pružiti priliku i kada to izgleda uzaludno. Pružena prilika drugome sama po sebi nije nikakva garancija da će taj kome je prilika pružena priliku i iskoristiti ali u konačnom ishodu procenat onih koji iskoriste pruženu priliku i više nego opravdava takav pristup pa makar taj procenat bio i jedan posto jer je golemo omogućiti makar jednom od stotine da učini nešto što će ga obveseliti i osnažiti i još mu pomoći u sazrijevanju. Pored toga, pružanje prilike drugome ujedno je i etičan čin par ekselans jer samo tako i mi sami imamo pravo nadati se pruženoj prilici kad zaseremo a samo posve mahnit i izopačen subjekt može vjerovat da se njemu ne može desiti da zasere.
Elis Bektaš: Neobičan kantar
Vođen tim dragocjenim i plemenitim naukom što sam ga primio od svog komandanta ja sam često pružao prilike drugoj čeljadi i nekih se slučajeva i danas sjećam sa radošću mada je bilo i onih koji su se pokazali kao potpuni promašaji ali me ni oni nisu obeshrabrili već bih se u takvim slučajevima obično malo naljutio na sebe zbog pretjerane naivnosti i loše procjene a onda bih kazao samome sebi – a jebga, možda nije on kriv što nije iskoristio pruženu priliku već je možda baš taj dan došao baš takav slučaj koji ga je morao omesti. Takva su razočarenja kratkotrajna i nemaju moć da poljuljaju čovjekova ubjeđenja i odvrate ga od plemenitih i korisnih postupaka ali biću iskren pa priznati da u iskustvu imam i nešto težih razočarenja proisteklih iz činjenice da sam uvakat naučio značaj pružanja prilike drugom insanu ali sam zato sa nedopustivim zakašnjenjem naučio postupak za razlikovanje insana od ljudskog govneta te sam stoga znao priliku pružati i ljudskim govnima što se svaki put pokazalo kao besmislena greška i sumanuto trošenje i vremena i životne energije.
Zato vi draga djeco nemojte kasniti u sticanju važnih znanja ovako kao ja i nemojte učiti na svojim greškama kad već možete učiti na mojim a ja vam evo predajem koristan nauk koji veli da priliku govnima treba pružiti samo vodokotlić i niko drugi. Uz to je jako važno da redovno vježbate kretanje kroz uske i neosvijetljene prostore te ronjenje na dah jer nikad ne znate kad ćete ljudsko govno prepoznati u sebi a kao prilježni i vrijedni polaznici ovog mog mejtefa dosad ste valjda naučili da insan ne smije jednim aršinom mjeriti sebe a drugim aršinom drugoga.