Piše: Milija Todorović
Moj je utisak da studentske blokade u Srbiji očigledno idu dalje i dublje u svojim zahtjevima od traženja odgovornosti za ono što se desilo u Novom Sadu 1. 11. 2024. godine, što je potpuno očekivano i legitimno s obzirom na nedavno tromjesečno zakašnjenje Vlade da javnosti dostavi osnovne i dostupne podatke („da se i sam Aleksandar Vučić čudio čemu toliko kašnjenje“).
Prema tome, šta studenti traže i o čemu rade, ako već nijesu građevinski dnevnici i uplate za određene pozicije na gradilištu? Kakvo to djelo preduzimaju, a da to više nijesu ni personalne promjene u vlasti, a znamo da se ne radi ni o „rušenju države“, kako to tvrde iz SNS vlasti?
Koristim priliku da prenesemo misao jednog umnog čovjeka koji je želio ostati anoniman: srbijanski studenti su u pokušaju pravljenja nacije nanovo! Ne redefinicije, ne rekonstrukcije, nego baš: sve ispočetka. I to ne pravljenja neke nove, neke druge, nečije tuđe, nego baš ove svoje, srpske – ali nanovo.
Kretanje od same osnove, od najzdravijih temelja: ljutnja zbog nepravde, traženje istine, mladost, znanje, poštovanje tradicije. Pokušaj naivan možda, i možda na kraju neuspješan ali baš to rade. Ako ova njihova koordinacija i masovnost nijesu sabornost, onda ne znamo šta jeste. Svi su podozrivi prema njima, sa svih strana, sve institucije i sve NVO, korporacije, što je takođe dobar znak. Nijesu skroz po mjerilu ni desnih, ni lijevih. Ima ih u crkvi, a ima ih i daleko od crkve.
Nacija je, da ne zaboravimo, skup građana na jedinstvenom političkom poduhvatu = građenje zajednice i ambijenta za življenje. Očigledno, dosadašnji modeli (da sagledamo sve one od 1945. do danas) imaju neku bazičnu grešku, i ne samo da ne mogu da okupe, nego baš okomito dijele zajednicu. Na drugoj strani, studentski bunt ima neku sabirajuću silu.
Ne vidim da ima istaknutih lidera, a znam da efikasno funkcionišu još od blokade Filozofskog 2015.g. Suviše je masovno. Masovnost i odvojenost po fakultetima su nekako sprječili trvenja. Plenumi su im vrlo demokratski, to isto tako znamo od ranije. I vrlo bitna stvar: djeluju upadljivo nenasilno.
Ovo je druga neka generacija i svijet. Nema cinizma čini nam se. Suprotno prethodim par generacija uključujući i našu (sadašnji +40 i +50-godišnjaci). Na inovativan način kombinuju internet i komunikaciju uživo. Oni su odrasli sa društvenim mrežama i znaju im granice, nijesu impresionirani i „pojedeni“ internetom kao prethodna generacija. Internet im je sredstvo a ne cilj. Popularnost u medijima ih ne zanima kao takva…
Možda je ovo sve jedan spisak lijepih želja. Možda će se pokazati da sve ovo nema tu snagu i težinu, ali vrijedi uzeti naočari sa nekom većom dioptrijom, neku bolju optiku i pogledati da li, u ovom zamahu protiv svega i svačega, raste neka sasvim nova, ovaj put potpuno nova Srbija?
