Piše: Elis Bektaš
U dijaloškoj emisiji Neki to vole vruće sa Irenom Tatar, emitovanoj prije tri dana na Adria TV, profesorica Božena Jelušić, kolumnista Vojin Grubač i profesor Aleksandar Stamatović pretresali su neuralgične političke i ideološke teme aktuelne crnogorske i regionalne stvarnosti. Na samom kraju emisije Stamatović je izazvao svojevrstan skandal tako što je voditeljici priznao da je čitavu emisiju buljio – u njene grudi. Tačnije, priznao je da je buljio u majicu a na pitanje da li mu se ona sviđa, odgovorio je da mu se sviđa ono što je iza natpisa na njoj.
Stamatovićev nevaspitani ispad zasigurno ne predstavlja usamljen slučaj niti je takva vrsta neotesanosti udružene sa seksizmom svojstvena samo jednom odsječku na društvenom i političkom spektru. Dovoljno je prisjetiti se prošlogodišnjeg skandala, kada je Rambo Amadeus voditeljicu TV programa štipnuo za stražnjicu, a o bezbrojnim mizoginim i seksističkim ispadima političara u čitavom regionu, najčešće prema novinarkama, da se i ne govori. Čitalac kojeg to zanima treba samo u Gugl ukucati pojmove seksizam i političari, te naziv države koja ga zanima i zapanjiće se količinom rezultata koje će dobiti.
Neugodna brojnost takvih slučajeva granitno je čvrst dokaz da se ovdašnja politika u potpunosti odrekla društvene emancipacije i modernizacije i da je pristala na oportunistički model obraćanja onim narativom za koji se vjeruje da će imponovati većem dijelu aktivnog biračkog tijela. Svaki od tih slučajeva bio je dovoljno valjan razlog da se javnost njime pozabavi ne samo kao incidentom i senzacijom, već znatno studioznije i interdisciplinarno, jer ti slučajevi svjedoče jednu trajno bolovanu dječju bolest ovdašnjih društava koja ih zadržava u političkoj i civilizacijskoj infantilnosti i koja im priječi razvijanje imuniteta spram sve složenijih iskušenja savremenog svijeta.
Elis Bektaš: Traktat o pružanju prilike i o ulozi vodokotlića u tom postupku
Da se odmah razumijemo, seksizam i njegova posestrima mizoginija svojstvene su i najmodernijim društvima. No njihov modernitet oblikuje upravo taj refleks javnosti da se na takve slučajeve reaguje, a taj je refleks našao svoj put i do zakonodavnih tijela koja su ga potom pretočila u legislativne norme. Tom se poslu, istini za volju, katkad pristupalo suviše revnosno ali bolje je sačekati nekoliko godina da praksa izbrusi pravnu normu i dovede je na potrebnu i funkcionalnu mjeru nego provesti ma i jedan jedini dan više u dominaciji reakcionarnog primitivizma čiji je seksizam indikator znatno dubljih problema.
Slučaj Stamatović i njegova seksistička neotesanost prizma su kroz koju se prelamaju mnogi problematični aspekti. Prije svega, valja imati u vidu da Stamatović pripada prilično radikalnom, katkad čak i ekstremnom odsječku crnogorskog političkog spektra i da je on pobornik regresivnog pogleda na pitanje nacije. Njegova fascinacija ženskim dojkama tokom dijaloške političke emisije ukazuje da on naciju doživljava isključivo kao muško pitanje a žene svodi na njihovu biološku funkciju, dakle na rasplod i, po mogućnosti, na tjelesnu zabavu. Kraće kazano, svodi ih na posjed i na vlasništvo.
Stamatović se, međutim, nije s prezirom ponio samo prema voditeljici u studiju, ukazujući da takav odnos gradi prema ženskom rodu u cjelini, već je prezir iskazao i prema idejama koje zastupa – kako ozbiljno doživjeti govorenje o traumatičnim i neuralgičnim političkim i istorijskim temama ako je ono na kraju začinjeno nepristojnom seksističkom upadicom karikaturalnog mačo muškarca.
Premda naizgled minoran i marginalan, slučaj neotesanog profesora istorije i nacionalnog trudbenika Stamatovića ustvari osvjetljava dva aspekta ludila čiji sudari oblikuju današnju haotičnu stvarnost čak i na globalnom planu. Na jednoj strani nalazi se ludilo kolektivista koji se pogrešno nazivaju tradicionalistima i koji su tvrdokorni pobornici kolektivnih prava, smatrajući individualna prava za tendenciozno plasiran virus koji treba da nagrize i uništi zdravo tkivo kolektiva. Na drugoj strani stoji ludilo individualista koji su to samo prividno i koji svojim tabuiziranjem kategorije individualnih prava ustvari uspostavljaju obrise i udaraju temelje nekog novog kolektivizma.
Razlog zbog kog su oba ta pristupa društveno ludilo leži u činjenici da i jedni i drugi pitanje prava, svejedno da li kolektivnih ili individualnih, posmatraju kao entitet nezavistan ili u veoma labavoj zavisnosti od ideje javnog dobra. A tamo gdje u artikulisanju ideje javnog dobra ne učestvuje društvo, dakle tamo gdje se ta ideja prepušta usahnuću ili se oktroiše odozgo, tamo će, po zakonima dijalektičke nužnosti, i invididualna i kolektivna prava nakraju skončati kao hijerarhijski odnosi unutar neke životinjske vrste, recimo unutar čopora čimpanzi.
Ja lično ne znam kojim putem društvo treba ići da bi izbjeglo Scile i Haribde tih ludila, a bilo bi me i strah odogvora na to pitanje koji dolazi iz jedne glave, pa makar ona bila i moja. Ali znam da je povratak pristojnosti kao vrline, skupa sa spremnošću na kritički otklon prema oba ta ludila dva sasvim dobra koraka da se njima to društveno putovanje započne.
A Stamatovića treba ostaviti da se iz đeriza u koji se sam uvalio vadi na jedan od dva moguća načina – ili da otvoreno prizna da priželjkuje plemensko društvo u kom su žene vlasništvo muškaraca i koje osim isprazne nominacije nema ništa sa kategorijom moderne nacije ili da se prikloni ultramodernistima i izjasni se kao non-binarna osoba, u kom slučaju će biti zaštićen kao bijeli medvjed i više mu niko neće moći staviti primjedbu zbog neotesanosti pred prizorom ženskih dojki, čak i kad su uredno zaklonjene majicom. Umna i etička konzistencija i u najtežim su se vremenima uvijek iskazivale svoju vrijednost.
