Što nama znači kultura?
Kako je otkrivamo, koliko je razumijemo i prihvatamo, na koji način u njoj učestvujemo? Zbog čega kulturu podređujemo politici? Kojim frustracijama i konfliktima kultura opterećuje naše društveno biće? Na koji način kulturu povezujemo sa tradicijom? Namjera mi je da iz svog ugla odgovorim na ta i slična pitanja sebi postavljena, pitanja koja se, smatram, po značaju mogu staviti i iznad političkih zbivanja u Crnoj Gori.
Nakon teksta „O kulturnoj politici u Crnoj Gori“ prilažem tekst
“Ka detabuiziranju kulture u Crnoj Gori”
U interesu detabuizacije kulture ukratko ću prokomentarisati kulturu u Crnoj Gori nakon velikih društvenih prevrata, Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata i oružanih unutrašnjih sukoba koji su pratili raspad Jugoslavije. Uradiću to iz razloga što se naše javno mnenje uglavnom bavi istorijsko-političkim aspektima društvenih prevrata i sukoba pri čemu potiskuje i osiromašuje kulturu. Nedostaju nam pogledi na kulturu prije i poslije prevrata. Kulturalne aspekte tih događaja smatram bitnim zbog čega ću u narednim tekstovima pokušati isprovocirati dijaloge i rasprave na polje kulture. Smatram da bi bilo veoma dobro fokusirati pažnju na kulturu u predratnim i poratnim vremenima ne ulazeći pritom u društveno-političke, nacionalne i državno-pravne posledice zbivanja.
1918. godina
Po pitanjima razvoja kulture mislim da je važno uočiti prednosti većih i prosvećenijih zajednica gdje su nam iskustva savremenosti pristupačnija. Bez radikalnih raskida sa tradicijom i običajima uz očuvanje sopstvenih identiteta smatram da je za kulturu jednog naroda ne manje važna i modernost, kao i prihvatanje emancipatorskih ideja i atmosfera koje iz njih proističu. Za kulturni prosperitet društva važno je njegovati klimu u kojoj dolaze do izražaja povezivanja i stvaralačka prožimanja, podsticanja, nadmetanja i kreativna konkurentnost. Rukovođen takvim stavom smatram da je 1918. godina bila uvod u obogaćivanje crnogorske kulture kako pristupanjem široj, prosperitetnijoj i prosvećenijoj zajednici tako i zbog, preko te iste zajednice, dolaska talasa Belogardejskih emigranata koji su se nastanili po crnogorskim varošicama i postali vrli učitelji tadašnjoj crnogorskoj mladeži a u kulturnom pogledu dragocjeni komšije i ugledni prosvećenici crnogorskom narodu.
1945. godina
Činjenica da smo predratni period kulturne istorije ne samo zaboravili već ga svjesno gurnuli pod tepih pod izgovorom raskida sa nazadnim buržoaskim društvom govori da smo se poslije 1945. godine kulturu podredili ideologiji jednoumlja. U jednoumlju se kultura suši kao što se suši biljka u nedostatku vode. Samo u društvima sa velikim kulturnim potencijalom a mi smo daleko i predaleko od takvih mogu i u jednoumlju procvetati velika imena u kultruri. Kako naša kultura ima plitke korijene i malu bazu ona će se poput biljke istovjetnih osobina brzo i osušiti. Ako je poslije bolnih iskustava Prvog svjetskog rata kultura u Crnoj Gori našla snage i mjesta da procveta onda se poslije još bolnijih iskustava Drugog svjetskog rata kultura u Crnoj Gori preoblikovala u jednoumlje, isključivost i nešto što bi se moglo opisati kao jalovost.
Kulturne teme i stvaraoci skoro da su isključivo bili vezani za rat i društvenu obnovu poslije rata. Izuzimam sentimentalizam intimističkog i socijalnog tipa. U kasnijem periodu naročito šezdesetih godina prošlog vijeka kultura se otvorila prema svijetu pogotovo na polju likovnih umjetnosti gjde smo doživjeli transgranična povezivanja i uticajna djelovanja.
Današnja Crna Gora, dominantno iz vizure politike, baštini posve različite odnose prema periodima razvoja kulture poslije Prvog svjetskog rata i poslije Drugog svjetskog rata. Poslije Prvog svjetskog rata smo izgubili državnost. Poslije Drugog svjetskog rata državnost nam je obnovljena kao jednoj od šest federalnih jedinica nove Jugoslavije koja je prešla iz monarhističkog u republikanski sistem uređenja. Narodno-oslobodolička-borba je u dugom periodu davala pečat našoj ukupnoj kulturi takoreći na svim poljima. Kao najmanja od svih republika Crna Gora je bila i najviše podložna tabuizaciji kulture. U poslijeratnom NOB- periodu imali smo tek nekoliko disidenata u kulturi koji su spašavali pravi duh kulture odoljevajući ideološkim okovima.
1990-te godine
Otpočeo je raspad Jugoslavije. Jugoslavija je položena kao žrtva na oltar Novog svjetakog poretka. U ratnim metežima Crna Gora je u svojo kulturnoj politici aktuelne ratne teme dopunila ratnim temama iz 1918. i 1945. godine. Obnovile su se priče o pođelama na izdajnike i patriote. Uzavrela je priča o okupacijama i otporima, o fašizmu i antifašizmu. Glas kulture je prigušen, zamro je ako ne i potpuno se ugasio. Vraćanjem državnosti na referendumu iz 2006. godine Crna Gora je počela doživljavati kulturu iz perspektive državnih granica i moći Partije i njenog neprikosnovenog vođe unutar tih granica. Protokom vremena kultura na državnom nivou je sve više i više obavezivana da prati državne granice, partijske programe i interese.
Prekogranična povezivanja, doduše ne u svim slučajevima, predstavljajli su po mišljenju vlasti uglavnom sabotiranja sopstvene države i udar na njene istorijske temmelje. Isključili smo se ne samo sa kulturnog prostora Balkana smatrajući da time doprinosimo svojoj kulturnoj samobitnosti označenoj referendumom 2006. godine već smo se i unutar države podijelili na poželjne i nepoželjne kulturne stvaraoce i razmišljanja o kulturi uopšte.
Crnogorsku kulturnu politiku nijesu interesovali procesi u kulturi već neki krajnji ishodi koji su trebali da potvrde državnu samobitnost i samodovoljnost. Kulturni kalendar, kulturne sadržaje i događaje suspendovali smo istorijskim kalendarom i političkim događajima.
I dan danas aktuelna crnogorska politika insistira na tome da je naša kultura autonomna, samosvojna, nezavisna i da je oblikovana čojstvom, junaštvom, obrazom, običajiima i naslijeđenim patriotizmom čiji je zadatak da brani i čuva (ne)kulturu unutar naših državnih granica.
Poistovjećivanje kulture sa državnim granicama i patriotizmom je ne samo konrtrakulturno već antisocijalno i samodestruktivno. O ksenofobičnostima na polju kulture drugom prilikom. Bilo bi mi od koristi da pročitam slaganja ili neslaganja sa iznijetim stavovima o potrebi detabuizacije naše kulture. Pokušajmo da otvorimo priče i polemike o razvoju crnogorske kulture tokom poslednjih 100 godina. Svoj skromni doprinos tom izazovu dao sam ovim kratkim tekstom. Da li će neko nastaviti?
Ranko Rajković
