Hristos vaskrse!
Dobro došli Vaša Svetosti, braćo arhijereji, narode Božiji, dragi moji Hercegovci i predragi nam gosti, braćo i sestre, djeco Božija, živa Crkvo Boga živoga i istinitoga ̶ Oca i Sina i Svetoga Duha.
Dobro došli Vaša Svetosti u Nevesinje, „usred Hercegovine“, u ovu kamenu kolijevku slobode, dobro došli sa svetim vladikama i mitropolitima crnogorsko-primorskim, mileševskim, budimljanskim, dioklijskim, koji su skupa sa Vama, i sa njihovim i Vašim prethodnicima, naša draga braća, molitvenici i pomagači ovoga naroda vazda bili. Dobro došao sa zapadnih strana, i daljnjih južnoameričkih i bližih zagrebačkih i ljubljanskih, naš dragi vladiko Kirilo, koji si dijete ovoga kamena i u Hristu naš najdraži brat.
Dobro došli da molitveno obilježimo jedan veliki i svijetli jubilej, da pomenemo naše pretke, ali i da im damo riječ.
„Zar su tako pregli Nevesinjci?“ ̶ pitao je na prestonom Cetinju, ubrzo po Maloj Gospođi, te 1874. godine, knez Nikola nekolicinu hercegovačkih glavara, predstavnika budućih ustanika, pomalo se kolebajući ali i diveći njihovoj odlučnosti u namjeri da zbace turski jaram.
„Pregli gospodaru“, odgovoriše oni, „bolje no ikad od Kosova! Samo te molimo, nemoj nas vratiti brez pomoći i tvog blagoslova, a za ostalo što nam Bog dâ. Ako bude njegova volja da se oslobodimo, onda mi stari, ne žalimo što ćemo izginuti, barem će naša đeca proživjeti u slobodi. Ako li ne bude Božija volja, a ono, bolje nam je da izginemo i mi i đeca, no da vječito robujemo…“
Kakva je to sloboda vrijednija od života za koju je, kao što čusmo, bolje poginuti nego vječito robovati? Razumijemo li mi danas tajnu slobodoljubivosti naših predaka nevesinjskog, mostarskog i neretvljanskog, stolačkog i dabarskog, gatačkog, pivskog, bilećkog, banjanskog, trebinjskog, popovopoljskog, grahovskog, krivošijskog, jezerskog i šaranačkog, drobnjačkog, pljevaljskog i svih ostalih krajeva Stare Hercegovine, Bosne i Krajine, potpomognutih crnogorskim i primorskim dobrovoljcima? Šta je za njih značilo pominjanje Kosova? Kakvo je to nadanje i bescijen blago zakopano na Kosovu u jednu grobnicu?
Divni naš Aleksa Šantić je opjevao etos naših predaka u jednoj od najljepših patriotskih i slobodarskih pjesama srpske književnosti, koja se često naziva ,,sonet srpske istorije”:
Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi, —
Bog je slobodu dao za čovjeka.
Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô —
u svojoj smrti da nađe lijeka.
Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kamâ!
Sve tako dalje, tamo, do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!
Preduslov istinske slobode, draga braćo i sestre, kako nam i pjesnik nagovještava, jeste Bogočovjek Hristos, smrt i vaskrsenje Njegovo, Njegov životvorni grob, Njegov jevanđelski put, istina i život i naša vjera koja kroz ljubav djela i živi nadom u Njega. Jer kakva je to sloboda koja se završava grobom? To je himera i utopija. Ne služi ničemu i ne vodi nikuda. Kakav je to život bez vjere, pokajanja, časti, obraza, poštenja, praštanja, milosrđa, čistote? Bez jevanđelske mudrosti ali i bezazlenosti, bez hrabrosti ali i smirenja, bez radosti ali i sastradalnosti? To je kameno srce i skotsko naslađivanje. Jer čovjek kad je čovjek veći je od svake tvari i stvorenja na zemlji pa makar nekad i klecao pod svojim krstom. Ali kad padne i ponizi sebe grijehom – tada se nađe niže i od životinje, zato što je izdao svoje dostojanstvo i naznačenje dato mu od Boga.
Za slobodu – ne samo zemaljsku, već i duhovnu – borili su se naši preci, junaci Hercegovačkog ustanka. Za slobodu od grijeha u koji su pali i naši praroditelji i mi, zavedeni od onoga koji porobljuje ljudski rod. Za slobodu od smrti koju je taj grijeh u svijet uveo. Za slobodu koju nam je darovao Hristos, pobjeđujući smrt za nas i obnavljajući čovjeka. Za tu slobodu, dostojnu čovjeka, dostojnu vječnosti – podigli su se i oni.
Zato je njihovo a i naše svagdašnje pominjanje Kosova i Metohije izraz te vjere u Hrista Gospoda Bogočovjeka, te nade u milost Njegovu, tog stremljenja ljubavi Njegovoj, od koje nema veće, da neko život položi za bližnje svoje (Jn. 15, 13), ljubavi kojoj ni smrt ne može ništa. Zato i mi danas, ne kao puki posmatrači istorije, nego kao blagodarni potomci, prisjećamo se dana kada je odjeknula prva Nevesinjska puška, kada je narod ustao protiv tiranije, ne iz mržnje, već iz ljubavi — ljubavi prema Bogu, vjeri, svetinji, ognjištu i potomstvu.
„Ako vi ostanete u nauci mojoj – riječi su jevanđelske – zaista ste moji učenici; I poznaćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Jn. 8, 21).
Istinita sloboda ili jevanđelska istina koja oslobađa, o kojoj govori Gospod, mogli bismo reći, egzistencijalno se, u životu svakoga od nas, javlja na dvojak način. Naime, poznato nam je svima da se život svakog autentičnog hrišćanina zasniva na slobodi i spasonosnoj mogućnosti da istovremeno volimo i Boga i bližnje. Ljubav prema Hristu Bogu, svim srcem, dušom, umom i snagom (Mk. 12, 30) jeste prva, ona prethodi i uslov je pravilne i nelicemjerne ljubavi prema bližnjima (pošto se ljubeći Boga u Hristu javljenoga učimo da volimo i bližnjega i dobijamo silu za to). Ipak, one su nerazlučive, pošto se ta prethodeća i prva ljubav prema Bogu provjerava ljubavlju prema bližnjima jer ako neko kaže da ljubi Boga, koji je dao život za sve ljude, a mrzi brata, laža je i ne voli ni Boga ni ljude (Jn. 4, 20).
Na sličan način, draga braćo i sestre, organski su sjedinjene i isprepletane i unutrašnja (mogli bismo reći duhovna) i spoljašnja (mogli bismo reći društvena ili čak državna) sloboda ljudi. Zaista, u jevanđelju se govori prije svega o unutrašnjoj slobodi, o duhovnoj slobodi od grijeha, koja se zasniva na pomenutoj potpunoj predanosti i ljubavi prema Bogu i bližnjima. Gospod tadašnjem izabranom narodu i svojim učenicima ne govori ništa o oslobođenju od rimskih okupatora, nego ih poziva na vjeru i pokajanje. No kada su jednom neki od njih povjerovali i postali hrišćani, istorijski su doživljavali sebe ne kao neke usamljene i izolovane pojedince, pa makar i etički naizgled ispravne, nego kao zajednicu naroda Božijeg, kao Crkvu Božiju. Unus Christianus — nullus Christianus, glasi stara latinska izreka. S tim crkvenim etosom i osjećanjem da je jedan hrišćanin isto što i nijedan, i da oni jači trebaju slabosti slabih nositi, starati se o njima a ne sebi ugađati (Rm. 15, 1), gradila se polako kroz prve vijekove nove ere hrišćanska kultura, društvo i cjelokupna civilizacija.
Hljeb bogoslovlja – Treće, završno, veče programa „Sjećanje na Vladiku Atanasija“
Pravi hrišćanin, dakle, nije odgovoran samo za sebe nego i za svoje bližnje, za sve ljude i za čitav svijet. Evo kako je tu odgovornost i hrišćansku (naizgled antinomičnu) ljubav izrazio Sveti Kirilo Slovenski, kada su ga saracenski osvajači pitali: „Kako hrišćani mogu ratovati i opet održati zapovijest Hristovu o moljenju Bogu za neprijatelje njihove?“ Na to Sveti Kirilo odgovori: ,,Ako su u jednom zakonu napisane dvije zapovijesti i date ljudima na izvršenje, koji će čovjek biti bolji izvršitelj zakona: onaj koji ispuni jednu zapovijest ili onaj koji ispuni obje?“ Na to mu Saraceni odgovore: „Nesumnjivo onaj koji ispuni obje zapovijesti.“ Produži, tada, Sveti Kirilo: „Hristos Bog naš, zapovijedi nam da se molimo Bogu za one koji nas gone, i da činimo dobro i njima; no On isti nam je još rekao: veću ljubav niko ne može javiti u ovom životu, nego ako ko dušu svoju položi za drugove svoje. I zato mi podnosimo uvrede, koje neprijatelji čine nama pojedinačno, i molimo se Bogu za njih; no kao zajednica, kao društvo, mi se zastupamo jedan za drugog i polažemo duše svoje, da ne bi kako vi, plijeneći braću našu, zaplijenili c tijelima i duše njihove i pogubili ih i tijelom i dušom.“
Ovako postavljeno pitanje rata je pitanje ne samo tjelesne pogibije i tjelesnog gubitka, nego pitanje vječne pogibije čovjekove. Naši preci, hercegovački junaci znali su kako da odgovore na njega.
Zato, braćo i sestre, u ovom trenutku, uz pomoć Božiju, da svaki od nas položi zavjet u srcu da ćemo čuvati vjeru, poštovati predanje, cijeniti obraz naših prađedova i da ćemo slobodu koju su drugi krvlju platili, mi braniti čistotom, ljubavlju, odgovornošću i poštenjem. Svakoga dana dižimo ustanak protiv svakoga zla u srcu, u umu i u duši našoj. Ako u srcu ne steknemo mir, nećemo imati ni spoljašnjeg spokoja, ako u srcu ne pobijedimo svako zlo, izgubićemo i sve spoljašnje borbe. Vaspitavajmo sebe da bismo znali i našu djecu da izvedemo na pravi put. Šta će nam spoljašnja sloboda ako duše naše pogubljujemo grijehom, ako nam djeca propadaju i od nas samih se uče svakom nevaljalstvu? To je trula sloboda ili truli mir, kako ironično ali istinito kaže naš narod. Mir koji odvaja od Boga nije pravi mir niti prava sloboda budući da nas odvaja od Izvora mira, pravde i života, i opravdano je bojati se da nas takav mir vodi novom ratu.
Sjetimo se kako nas je, na sličan način, opominjao vladika Atanasije kad je Sveti Vasilije prije, biće uskoro, trideset godina, pohodio svoj ratom ranjeni zavičaj i otadžbinu, svoju Hercegovinu: „Pomozi, Sveti Vasilije!” – govorio nam je kroz suze tada stari vladika – ,,Pomozi, Sveti Hercegovče! Neka ovo bude naš zavjet Svetom Vasiliju, uspraviću se, biću čovjek kao što si ti bio! Čovjek koji će radije poginuti nego obraz ukaljati! Da bi nas Bog takve oslobodio i vaskrsao, uspravio i ispravio.“
Već danas, braćo i sestre, možemo započeti da se obnavljamo i popravljamo silom desnice Višnjega Boga (Ps. 76, 11).
Danas je dan koji stvori Gospod,
da se obradujemo i uzveselimo se u njemu.
I zato, sa psalmopojcem recimo – Gospode spasi!
Gospode, povedi dobro! (Ps. 117, 24-25)
Daj nam sile i mudrosti da ne pogubimo duše naše i odvojimo se od Tebe, Tvoje ljubavi, Tvoga jevanđelja i Tvoga Carstva.
Daruj nam da utvrđeni na pravdoljubivosti, slobodarstvu i jedinstvu naših predaka u svakom dobru, i mi njihovi potomci, koliko do nas stoji, imamo mir sa svima ljudima (Rm. 12, 17;18) i svima narodima koji ovdje žive!
Gospode, daruj mir ovoj drevnoj zemlji, koji je u njoj, nažalost, stalno kolebljiv i ugrožen sigurno krivicom i ovdašnjih žitelja, ali ne manje, ako ne i više, krivicom onih sa strane, koji ratuju neke svoje velike ratove u kojima su svi narodi koji ovdje žive samo kolateralna šteta! Koji zarad kolonizacije, eksploatacije, profita i želje za dominacijom i nadmoći vrše navodno ,,civilizovanje“ ovih prostora! To je glavni problem sa takozvanim „viškom istorije“ koji mi, po njima, imamo, i zna to dobro ovaj narod nemanjićkih i prednemanjićkih vladarskih i vojvodskih porodica – Vojinovića i Vojisavljevića, Pavlovića, Popovića i Petrovića, Sankovića, Stankovića, Miloradovića i Čihorića, Vukalovića, Ljubibratića, Tunguza, Kovačevića, Sočica, Milićevića, Baćevića, Radovića, Zimonjića (i mnogih drugih), jer ima duže i trajnije Svetolazarevsko, Svetosavsko, Kirilometodijevsko i Apostolsko, Svetim Duhom zapečaćeno i provjereno milenijumsko hrišćansko pamćenje, Predanje i Pomazanje (1.Jn. 2,5)!
Pomozi zato, Gospode, svima narodima koji ovdje žive i urazumi nas da shvatimo da nismo i ne bismo smjeli biti neprijatelji jedni drugima!
Upokoj Gospod sve čestite i hrabre ustanike Nevesinjske puške, sav narod, djecu, majke i starce stradale u zbjegovima i selima i gorama Hercegovine, Bosne, Crne Gore i Dalmacije. Primi ih u svoje Nebesko Carstvo kao ispovjednike vjere i mučenike za slobodu a nas utvrdi u mudrosti i jedinstvu!
Da nam se, Gospode, nikada više ne ponove stradanja i ratovi i svako zlo i zločinjenje da je daleko od nas, ali da nam se uvijek ponove ljubav i požrtvovanost koje krase ovaj sveti kraj! Mitrovdanske ofanzive i odbrana Nevesinja šta su drugo nego ponovljeni podvig naših prađedova!
Vječan im Spomen i Carstvo Nebesko! Amin!
