Piše: Elis Bektaš
Pred one prve slobodne i demokratske izbore od prije tri i po decenije odem ja u zeničko pozorište na skup Stranke zelenih jer sam oduvijek gajio simpatije za ekologiju i prijatno se iznenadih kad sam vidio da je velika sala skoro do posljednjeg mjesta ispunjena politički osviještenim i oslobođenim građanima no ispostaviće se da je većina prisutnih došla prevarena bojom u nazivu stranke pa razočarano počeše izlaziti iz sale u koju su došli da vide Aliju i Ejuba.
Ali eto, i ono što je ostalo u sali bilo je dovoljno da predstavljanje programa Stranke zelenih ne bude uzaludno a ja čitav taj događaj pamtim po jednom živopisnom i egzaltiranom te pomalo hiperaktivnom subjektu koji je tu bio u svojstvu lidera stranke i koji je pomalo neurasteničnim ali ipak autoritativnim i sugestivnim glasom govorio o značaju ekologije i nama Zeničanima obećavao čist vazduh ako budemo dali glas njegovom programu.
Moram priznati da je meni njegov govor zvučao jako smisleno i bitno, ali od mog subjektivnog doživljaja značajnija je objektivna činjenica koja veli da je to bio trenutak u kom sam prvi put u životu vidio doktora Dabića koji se tad prezivao Karadžić i koji mi je do tog časa bio poznat samo kao loš do osrednji liričar iz Sarajeva.
Nedugo nakon tog skupa u zeničkom pozorištu Rašo se nešto zbunio pa je umjesto one svoje Ljilje Zelen napustio Stranku zelenih i prešao u SDS pa se stao malo lizati a malo svađati sa Alijom i Stjepanom uslijed čega je uskoro izbio rat kao kuriozitetan i jedinstven primjer rata kog su započeli koalicioni partneri u vlasti.
Posljedica tog prelaska iz mirnodopskog u ratno stanje bila je i redukcija rada Željezare na minimum jer uslijed ratnih dejstava ni željezna ruda ni ćumur više nisu mogli stizati u potrebnim količinama, što je, opet, za posljedicu imalo radikalno smanjivanje zagađenja i nestanak smoga pa smo konačno mogli disati čist vazduh barem tokom tih ratnih godina i taj čist vazduh nad Zenicom dokaz je da je Rašo Karadžić jedini političar za kog ja pouzdano znam da je ispunio dato predizborno obećanje i Zenici podario čist vazduh, mada treba biti pošte pa kazati da on sam nikad ne bi mogao ispuniti to obećanje bez bratske pomoći i zdušne podrške švalera Alije Izetbegovića i leptiričara Stjepana Kljuića te drugih subjekata s kojima su oni rušili već srušeni komunizam.
A rušili su nešto što je bilo već srušeno da se njihovi podanici ne bi dosjetili da je ta bagra krenula rušiti nešto posve drugo a za početak dostojanstvo svojih podanika i to tako što su im govorili da im vraćaju dostojanstvo a nesrećni podanici tako zatucani i ubijeni u mozak prethodnim iskustvom sa komunističkom vlastodržačkom bagrom nisu imali pameti da se zapitaju odakle njima uopšte dostojanstvo pa da ga nekome vraćaju niti su mogli razumjeti da su se dobrovoljno odrekli svakog dostojanstva čim su povjerovali u ono što su im ti spletkaroši i neradnici pa i osuđivani privredni kriminalci govorili jer, jebemliga, ne sastoji se dostojanstvo od alhemijske smjese straha, krvoločnosti i kurčenja bez pokrića niti od nazadnih i primitivnih tradicija.
Ali ako već tad vaši roditelji nisu imali ni dostojanstva ni pameti, pa de ga sad vi ščepajte majkamustara, umjesto da poput vaših roditelja čekate da vam ga vraćaju oni koji ga ni sami nemaju i naučite da se dostojanstvo sastoji prije svega od hrabrosti da se kaže jebiga, zajebali su nas i naguzili u mozak, ali šta je tu je, plač neće vratiti odbjegle kamile, nego hajde da evo ovog časa zgulimo sve te emocije i zanose i da shvatimo da neće svijet propasti što su nam preci bili idioti koji su pustili pokvarenjake da preuzmu vođenje kola od drugih pokvarenjaka, a dostojanstvo se pored toga sastoji i od hrabrosti onog Andersenovog dječaka koaj je potrebna da se mršne tamo gdje mu materi nikad sunce nije zasjalo svako ko vam nudi pridjeve umjesto brojeva i zamjenice umjesto imenica.
Jebemliga, ako su vaše roditelje pažljivo odabrani i pripremani manipulatori i spletkaroši već uhvatili na krivoj nozi u vrtložnom času raspadanja Jugoslavije i iznenadili ih, zašto biste vi danas dopuštali da vas u mozak isto tako guze ovi kasablijski trećeligaši koji se smjenjuju u poziciji i opoziciji ili vi možda odista uživate u tome da vas neko guzi u mozak u šta ja već odavno osnovano sumnjam a pomalo i razumijem, jer ako ste od roditelja naslijedili prazan mozak njega zaista nije lako nositi pa vam je i kurčina ove vladajuće i opozicione paščadije u njemu zauhar, a sad toplo mlijeko, pišat pa spavat jer vas ujutro čekaju obaveze ispoljavanja onoga što mislite da je dostojanstvo, ne dao dragi Bog nikom takve nedaće.
Osim ako vam se u snu ne ukažu studenti iz Beograda i Novog Sada, pa konačno shvatite šta znači biti mladost koja ne odbacuje budućnost i koja ne želi da ponavlja jadnu i bijednu prošlost svojih roditelja.
