Piše: Elis Bektaš
Da bi se demokratija, kao model očuvanja ideje javnog dobra, spasila od neugodne sudbine ka kojoj se zaputila, ukoliko je uopšte moguće i ukoliko uopšte ima svrhe spasavati je, nužni su korjeniti, skoro revolucionarni zasjeci u njeno meso.
Prvi takav korak trebao bi da bude, makar i privremeni, u trajanju od, recimo, dvadesetak godina, moratorijum na biračko pravo državnih činovnika u koje spadaju policajci, šalterski radnici, nastavno osoblje u državnim školama i medicinsko osoblje u državnim bolnicama, uposlenici javnih preduzeća… dakle svi oni čiji posao mora da bude obavljan u interesu čitavog društva a ne samo njegovih određenih dijelova.
Nesumnjivo je da u takvoj mjeri leže mnoge potencijalne opasnosti, ali one su ništavne spram opasnosti koje su već sadržane u društvenom iskustvu i koje su plod divljačke, grabežljive zloupotrebe demokratije kojoj svjedočimo već duže od tri decenije u postjugoslovenskim posttranzicijskim zajednicama.
Politička praksa iznjedrila je izopačeni model ucjenjivačke demokratije, u kom vlast počiva na glasovima ucijenjenih, dakle onih koje vlast može kazniti za birački neposluh. A to su upravo budžetski korisnici, odnosno oni čija egzistencija zavisi od primanja sa budžeta. Zahvaljujući tom razgranatom polipu, ucjenjivački kapacitet vlasti se potom proteže i na realni sektor, koji bi bio znatno imuniji na ucjene ukoliko bi državni činovnici bili oslobođeni tereta donošenja biračke odluke i ukoliko bi se u njima konačno počeo graditi osjećaj profesionalne odgovornosti prema čitavom društvu, a prevashodno prema njegovim najranjivijim i najugroženijim elementima.
Ucjenjivačka demokratija je nužno entropična i vodi čitavo društvo ka degradaciji, degeneraciji i posvemašnjoj korupciji, a u konačnom ishodu štetu, i to terminalnu i nepopravljivu, nanosi i onome čemu prividno donosi korist, dakle partokratiji. Sve neugodnija za posmatrati, sudbina Aleksandra Vučića i njegovog naprednjačkog polipa zorno svjedoči o neumitnosti takvog ishoda.
Dodatni je problem to što je ucjenjivačka demokratija kao model nasljedna, odnosno što i opozicione snage u postjugoslovenskim pseudodržavicama vlast mogu preuzeti isključivo ukoliko njihov ucjenjivački kapacitet nadjača onaj što ga ima vlast, odnosno ukoliko dovoljnom broju ljudi uspiju obećati budžetsku blagodet. Za to vrijeme neucijenjeni dio društva pada u sve dublju političku i socijalnu letargiju, a svijest o ideji javnog dobra mu odumire skupa sa sviješću o vlastitom političkom i društvenom subjektivitetu. Neugodni i opominjući slučaj samo na površini modifikovane SDA u vidu populističkog pokreta Elmedina Konakovića granitno je čvrsta potvrda da se ucjenjivačka demokratija ne može suzbiti bez radikalnih i revolucionarnih zahvata na izbornom sistemu.
Bez takvih zahvata, uvijek postoji opasnost regresije, odnosno povratka na prethodno stanje, kao što je slučaj u Crnoj Gori u kojoj partijske strukture Mila Đukanovića, tog prvosveštenika postjugoslovenske korupcije i partokratije, ponovo dižu glavu i traže način da se vrate na vlast i Crnoj Gori podare još nekoliko godina, ili čak nekoliko decenija, tavorenja u tami u kojoj je nemoguće razaznati granicu između vlasti i organizovanog kriminala.
Zbog svega toga demokratija bi, ukoliko želi da preživi, morala pribjeći autotomiji, hvalevrijednoj pojavi iz životinjskog svijeta koja je osnovcima najpoznatija kao sposobnost guštera da odbaci vlastiti rep kada mu je ugrožen integritet čitavog organizma. Takav postupak, dakle odbacivanje državnih činovnika iz izbornog procesa, možda bi i demokratiji omogućio da odskakuće od krvožednih kandži partokratskih i koruptivnih grabežljivaca a njih prinudio da barem malo obuzdaju svoje nezajažljive apetite, prije nego što progutaju i posljednje sjećanje na društvo, državu, naciju, građanstvo… pa i na samu ljudskost.
