Kad sam, ima tome više od četiri godine, doselio u Mostar, u njemu sam našao malo šta toga lijepog osim Sunca. Bilo je lijepo probuditi se i ugledati, gotovo svaki dan, vedro nebo. Rane koje sam poneo iz Sarajeva, rane od svega što se dešavalo od početka rata do onog trenutka kada sam konačno, na vrlo brutalan način, spoznao da su pravila opstanka u sredini u kojoj sam se rodio, daleko banalnija i gluplja nego što sam to sebi mogao predstaviti i u najcrnjim mislima, još su bile otvorene. Ma kako da sam sebe pokušao ubijediti da nije tako, u meni je sve plakalo. Mostar je tu, isprva, pružao slabu utjehu.
Daleko više nego u Sarajevu, na svakom koraku, bukvalno iza svakog ćoška ležale su fizičke i duhovne ruševine svega onoga što mi je bilo psihičko utočište. Iako sam uvijek imao simpatiju prema ruševinama, jer je od đetinjstva, priznao sam to sebi odavno, u meni sve bilo porušeno, pa smo ruševine i ja imali jedan poseban odnos, u počecima života u Mostaru sam i njih prezirao. Prezirao sam duboko u sebi i gordo, iako to sebi nisam želio da priznam, sve te ruševine od ljudi, bilo da su pričali o jedinstvenoj Bosni, ili su bili prikrivene ili otvorene ustaše, ili malobrojni Srbi koji su jedni druge hvatali za vratove za sitan novac, najniže i najpokvarenije spletkareći jedni protiv drugih. Ili one budale koje su sebe ubijedile da amabaš sve znaju i razumiju.
Rašo je, međutim, iako svega najdublje svjestan, vazda bio nasmijan. I oči su mu se smijale, čak i kada bi ja, sebi svojstveno i redovno, tokom naših dugih razgovoa, istresao svoj žuč i epska razočarenja. Rašo je bio mostarski pop. Odmah po mom dolasku, u jednom od prvih kontakata koje smo imali, mi je saopštio da nije baš najbolji sa ispovješću. Ali tako je uvijek bilo s njim. Za sve za šta je govorio da nije najbolji, bio je. Ja sam se, zapravo, neprestano ispovjedao. A on se smijao i govorio: „Pusti to, spletke su uvijek najgore za one koji ih pletu!“ Na početku mi se to činilo kao neki klerikalni haiku, kao neka instant šećerli duhovnost iz koje malo šta biva i koja malo šta rješava. Međutim, ubrzo sam shvatio da su sve velike istine vrlo jednostavne. Nema kakve mrzilačka ogovaranja i prateće spletke se nisu plele oko Raše. Da ima nebrojenu vanbračnu đecu po cijeloj Hercegovini, da je pokrao pare od Saborne crkve, da sarađuje sa ustašama, da je prikriveni katolik, turkoljubac, s druge strane, naravno, četnik „dok mu se ne dokaže suprotno“.
Apsolutno sve od toga su bile nečuvene gluposti. Sve i jedna stvar. A on se samo smijao i smijao i smijao. I sve su se te grozote, na moje oči, jedna za drugom, odbijale od njega. Tako sam naučio da se smijem. Čak je moja silna ogorčenost postala sarkazam pun nade. Slabo je o tome pisao i jedan medij, zapravo ni jedan, o tome kako je Rašo prvi pravoslavni sveštenik koji je otišao na obilježavanje stradanja mostarskih bošnjačkih i hrvatskih civila na Uborku, onih koji su rezervisti JNA 1992. izvukli iz skloništa, a onda poubijali i bacili ih na smetljište.
„Bila je tu jedna žena koja izgubila najbliže, pa me je pljuvala i vrijeđala i govorila: ‘Pope, mrtav smrdio’!“
Rašo ju je zagrlio. Svaki naredno obilježavanje ta je ta ista žena zagrlila njega.
Poslije tog saznanja su one još uvijek razorene mostarske ulice za mene ođednom, ponovo, postale lijepe i svijetle. Shvatio sam da je ruševnost, pravde radi, prirodno stanje ljepote. I ponovo sam pronašao tu ljepotu u porušenom sebi. Ponovo sam smogao snage da dajem ljubav. Nešto što sam mislio da sam odavno izgubio u kroz koloplete bijesa i ogorčenosti. Nije sramota biti urušen. Sramota je graditi na zlu temelju. Počeo sam ne samo da se smijem svemu, nego i sebi. Stalno. Bilo je tako ljekovito i oslobađajuće.
Rašo je uvijek govorio da nije veliki teolog. I da o tome ne zna mnogo. A opet je bilo suprotno. Najčešće je volio podsjećati na jevanđeosku priču o ženi uhvaćenoj u bludu.
„Eto, šta je njoj Hristos rekao? ‘Idi i ne griješi više, je li tako?’ A kome je hiljadu puta rekao: ‘Jao vama, teško vama?’ Pa licemjerima, jedino njima.“
A nije li upravo licemjerstvo, kao najmaligniji oblik zla, smišljeni i odabrani život po dvostrukim standardima, onaj temelj na kojem se zida svaka današnja „normalnost“ i opštedruštvena prihvaćenost?
Nikakvo čudo da je Rašo najviše smetao upravo takvima. Najčešće su to bili oni ljudi kojima je anđeoski nesebično pomogao. Ne, nije im smetao zbog toga što mu se kćer nedavno udala za muslimana, inače divnog mladog čovjeka, jer da je pristajao biti kao oni, da je pristajao da se mjeri aršinima bijedništva i poslušništva, preko toga bi se olako prešlo. Iako se tu nije imalo preko čega preći, jer je poštovanje prema ljubavi svoga đeteta nešto najljepše i najuzvišenije i čime je, ponovo pokazao kako se zaista živi ono što se vjeruje. Bez obzira što, po pravilniku demonskog licemjerstva, možete biti i huškač na masovna ubistva i lopov i nasilnik i pedofil, ali ako uđete u kolo s takvima, uvijek će te biti predstavljani u najboljem svjetlu. I sva vrata će vam biti otvorena. Ali Rašo nikada nije bio glumac u takvim, otuđenim, zločinačkim igrokazima. Jer šta vrijedi čovjeku i cijeli svijet da zadobije ako duši svojoj naudi. To je bila njegova posljednja i najvažnija lekcija Mostaru. I tek poslije nje je mogao otići.
Komentarišući sav otpad koji je tim povodom prokuljao smetljarskim medijima i društvenim mrežama, od lažnih suza onih koji su jedva čekali da mu vide leđa, do onih koji su priliku iskoristili da zlobno podgrijavaju stare tračeve, zajednički prijatelj mi reče:
„Ja sam jeo iz istog tanjira sa Rašom kad ni jedan nismo imali dinara. Ako neko zna koliko je široka ta duša znam ja.“
Ja nisam, ali sam saznao. I na tome ću biti vječno zahvalan.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: YouTube, printscreen
