Piše: Elis Bektaš
Svaki čovjek mora imati jedan porok kog će držati kao neprikosnovenu rezervu što će reći kao onaj zadnji okvir u borbenom kompletu za kojim se poseže onda kad to više nema nikakvu svrhu i kad pražnjenje tog okvira više nije vođeno nadom čak ni u puko preživljavanje a kamoli u tamo nekakvu pobjedu već se to radi eto onako, čisto da čovjek još malo buke na dunjaluku napravi prije selidbe na drugi svijet.
Ja sam sebi kao neprikosnovenu rezervu odabrao porok klađenja, prije svega zato što mi se njega nekako najlakše bilo odreći jer je suviše zasnovan na sreći koju ja redovno gubim onako kao i kišobrane te stoga više ni sreću ni kišobrane ne nosim sa sobom kad izlazim iz kuće, a klađenje sam odabrao i zato što me nije zapalo da živim na Divljem zapadu gdje bih mogao igrati poker sa Divljim Bilom Hikokom već me zapalo da živim između divljeg istoka i izdresiranog zapada, dakle tamo gdje je klađenje unaprijed izgubljeni okršaj individualnog subjekta protiv sinergije raskošnih umova mnogih matematičara i psihologa te još nekih znanstvenika koji su uspjeli stvoriti skoro savršen sistem za uzimanje novca čeljadima ali tako da čeljad jednostavno ne može imat povoda da potegne svoj Remington ili Kolt Voker kao u poštenim i tradicionalnim partijama pokera u kojima čovjek igra protiv čovjeka a najmostruoznija dimenzija tog kladioničarskog sistema današnjice je to što on čeljad više ne potiče ni da sami sebi kuršumom prosviraju lobanju u skladu sa boljim običajima iz kazina sa ruletom u kojima je aristokratija na svom zalasku gubila davno izgubljena imanja i pronalazila barem kratkotrajnu iluziju vlastitog značaja koji se, ako treba, potvrđivao i tim kuršumčićem iz Lebed revolvera nakon što je na nestašnu kuglucu potrošen i posljednji groš.
Iz naprijed navedenih razloga ostao sam neupućen u tehnike i procedure današnjeg klađenja, znajući jedino to da je ono nešto složenije od prostog i kao svjetionik u oluji pouzdanog i utješiteljskog sistema nekadašnje sportske prognoze sa trinaest parova jednom sedmično koji je čeljadima ostavljao sasvim dovoljno vremena da ostatak sedmice ali i hefte pa čak i tjedna iskoriste i za druge poroke poput ispijanja Badelovog konjaka ili stupanja u, s aspekta morala, sumnjive seksualne odnose sa, iz nekog zatajenog i nikad do kraja rasvijetljenog razloga, nezadovoljnim gospođama iz razgranatog birokratskog samoupravnog aparata pa čak i sa samoupravnom bazom na čijem su se dnu nalazile gospođe i gospođice koje su na stopalima nosile borosane što je njihovim dupetima davalo naročito izazovan i privlačan gard i izgled jer borosana nekako podigne to dupence a opet ga ne gurne preko granice iza koje bi ono izgledalo vulgarno i prostački.
Nedavno sam pio kafu sa jednim svojim poznanikom koji je hrabriji od mene i koji se odvažio uhvatiti u koštac s tom armijom matematičara i psihologa te ostalih znanstvenika i koji se povremeno prepusti poroku klađenja, uz napomenu da ta povremenost sve više prelazi u stalnost. Vođen znatiželjom uzeh onaj kladionički bilten koji se zove ponuda mada ja u svom ličnom jeziku nikad neću dopustiti da se tako zove jer kladionica ništa ne nudi kladioničaru dočim kladioničar nudi svoj novac kladionici iz čega slijedi da ponudom valja zvati iznos koji je kladioničar uplatio za svoj tiket.
Otvorih taj bilten i prvo se zbunih pred onim što sam u njemu vidio ali onda shvatih o čemu je tu riječ te rekoh svom poznaniku – bolan nebio, ti si greškom uzeo logaritamske tablice nekom od ovih srednjoškolaca što putem kladionice nastoje zaraditi sebi za kakvu lakšu drogu. Nisam, veli poznanik smijući se, pogledaj bolje pa ćeš uz brojeve vidjeti i imena klubova i njihovih igrača. Ponovo uzeh bilten da ga prelistam a u očima mi zaiskriše suze sjetnice jer sam u rukama držao dokaz da je obrazovni sistem kom društvo povjerava sitnu djecu beznadežno loš i da đake uči pogrešnim stvarima jer evo čitave divizije pa i korpusi nekadašnjih i današnjih školskih propaliteta koji su se zlopatili da nekako dobiju mršavu dvojčicu iz matematike ustvari sasvim uspješno primjenjuju tu nauku u kladionicama što je potvrda da oni uopšte nisu idioti već je samo trebalo prilagoditi nastavni sadržaj njihovim umnim sposobnostima i učiniti im ga izazovnim i odista je tužno što se tako jednostavne stvari nisu dosjetila nadležna ministarstva niti su ih vladajuće elite opomenule da obrazovni sistemv neodržavaju prekokurca i s jedinom motivacijom da sačuvaju vlastiti posao već su to učinili raskošni naučni umovi za račun vlasnika kladionica, sjeme im se zatrlo i jednima i drugima.
Elis Bektaš: Tarzančići
No ovo udivljenje pred postignućima kladionica u pogledu obrazovanja širokih pučkih masa nije, međutim, pokolebalo moj odnos prema klađenju kao poroku te će on i dalje ostati u statusu neprikosnovene rezerve kao i u statusu dokaza da eto nisam baš pred svim porocima posrnuo. Nisam pitao svog poznanika koji je njegov rezervni i neupražnjeni porok niti sam ga više prekorijevao zbog prepuštanja klađenju jer se on barem kladi vlastitim novcem no prav vam stojim da bi stvarnost bila podnošljivija kad bi subjekti iz sastava političkih elita slijedili moj primjer i kad bi se okanili klađenja i prepustili se upražnjavanju drugih poroka jer bi bila manja društvena šteta kad bi se oni drogirali ili oblokavali il čak bludničili nego ovako kad se klade i kockaju i to ne vlastitim parama već onim što im ne pripada, dakle budućnošću društava koja su ih sebi na grbaču putem demokratskih izbora dovela, što znači da tu nije riječ o aristokratima koji će nakon što u kazinu proćerdaju imetak sebi dostojanstvno ispaliti kuršumčič iz Lebed revolverčića u sljepoočnicu već će čekati naredne izbore da se vade iz gubitka.
Njihova sklonost ka klađenju pretvara čitav društveni život u svojevrsnu kladionicu u kojoj se čeljad mora oslanjati na sreću i na slučaj umjesto na znanje što je unaprijed izgubljena bitka jer se naučno znanje što su ga angažovali vlasnici kladionica potrudilo da obesmisli uticaj sreće i slučaja. To što su kladionice stvorile bolji obrazovni sistem od nadležnih ministarstava dovešće na kraju do toga da će za posao kontrolora leta na aerodromu i za posao hirurga dovoljna kvalifikacija biti sposobnost da se ispuni onaj sistemski tiket u kladionici a vi onda razmislite kolika će vam biti kvota za slijetanje istim avionom kojim ste uzletjeli i kolika će vam biti kvota da ćete se nakon operacije probuditi u istom svijetu u kom ste pali u anestetički trans.
