Piše: Marsela Učoa
U godini koja obilježava osamdesetu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, svjedočimo novom naletu govora mržnje, kako u domaćoj politici nacionalnih država, tako i u međunarodnim politikama. Liberalne demokratije, koje su u stanju raspada, oblikuju identiteti (rasa, nacija, rod) koji se u vremenima krize osjećaju ugroženo, uz istovremeni pritisak ka jakoj državi koja nameće red i cenzuru. Ova dinamika ujedinjuje pokrete koji su tradicionalno smatrani suprotstavljenim—konzervativce i progresivce—pod istom logikom jačanja reakcionarne politike.
Termin woke stekao je popularnost u Sjedinjenim Državama kao sinonim za liberalne politike koje zastupaju legitimne ciljeve poput rasne i socijalne jednakosti, feminizma, prava LGBTQIA+ osoba, ekološkog aktivizma i drugih. Kako ovi ciljevi postaju meta kritike ekstremne desnice, optuženi za podsticanje „kulture isključivanja“ i kontrole, mnogi od istih mehanizama preoblikovani su da bi ojačali sektašku i moralističku politiku identiteta.
U svojoj najnovijoj knjizi Ljevica nije woke, filozofkinja Suzan Najman tvrdi da voukizam takođe doprinosi ovom reakcionarnom zaokretu, jer je u sukobu sa temeljnim principima koji su vodili ljevicu vijekovima: privrženost univerzalizmu, objektivna razlika između pravde i moći i vjera u mogućnost napretka. Bez ovih ideja, upozorava Najman, vouk aktivisti će nastaviti da potkopavaju sopstveni put i, čak i nenamjerno, skliznuti udesno—rizikujući da postanu ono što preziru.
Izbori u Njemačkoj pokazuju kako reprezentacija bez političke i klasne svijesti može poslužiti sumnjivim političkim ciljevima. Liderka ekstremne desnice Alis Vajdel, na primjer, udata je za strankinju, a ipak tvrdi da brani prava LGBTQIA+ osoba i žena od imigranata. Slično tome, izraelski LGBTQ+ kolonijalizam predstavlja još jedan primjer ovog paradoksa.
Iako ove pojave na prvi pogled mogu djelovati kontradiktorno, istorija pokazuje da su identitetske i nacionalističke tvrdnje često bile osnova reakcionarne politike, čak i u različitim kontekstima. Dok su ovi progresivni pokreti odigrali ključnu ulogu u različitim emancipatorskim borbama, u vremenima krize, oni takođe nose potencijal da postanu reakcionarni.
Kada je samoprozvani Identitarni pokret stekao zamah u Francuskoj 1970-ih, u stvarnosti je predstavljao oživljavanje fašizma iz 1930-ih. Od samog početka, intelektualni lideri nove desnice uključili su ekološka i autohtona pitanja—na primjer, pisma Alena de Benoea upućena vođama američkih domorodaca, u kojima ih je vidio kao saveznike u borbi protiv američke liberalne hegemonije.
Ipak, ova poslijeratna revanšistička nova desnica razlikuje se od tradicionalnog fašizma svojim naglaskom na odbranu identiteta—posebno nacije—kao nečega što je u opadanju. Istoričar Erik Hobsbaum suprotstavlja ovo izvornim nacionalističkim pokretima, koji su nastali kao progresivne borbe za nacionalnu emancipaciju nakon raspada imperija. Ti pokreti bili su zasnovani na jezičkoj emancipaciji, narodnom suverenitetu, demokratiji i javnoj sferi—pokretala ih je nacionalna buržoazija u usponu. Ali kako je ova buržoazija počela da opada, nacionalizam se ponovo javlja u paranoidnom obliku, prianjajući uz represivne institucije države i moralizam.
Ovo se odražava u diskursima poput: „Moramo braniti naše granice, učiti moral i građansko vaspitanje, spriječiti imigrante da nas preplave svojim zločinima.“ Nacionalna država, u tom smislu, postaje posljednje utočište onoga što je moje: „Ovo je moja zemlja, moj jezik, moji običaji.“ Ali to je takođe i moja bijeda, moje gušenje.
Slobodan Vladušić: Ilon, Greta, najspretnija ovca i kakve to veze ima sa Srbijom
Prema brazilskom filozofu Vladimiru Safatleu, u njegovoj knjizi Circuito dos Afetos, fašizam je uvijek zasnovan na izmještanju narodne moći u korist vođstva koje djeluje van zakona. To je kolonizacija antiinstitucionalne želje od strane samog poretka. Otud, otuđenje progresivne politike i njeno svedeno svjeđenje na borbe zasnovane na identitetu—bez univerzalizma i djelotvornosti—omogućilo je fašizmu da prisvoji legitimnu kritiku institucionalnih neuspjeha i pretvori je u poziv na vladavinu autoritarnog lidera. Ovo se ogleda u vođama koji djeluju iznad zakona, govore bez odgovornosti i otvoreno izražavaju svoja najgora osjećanja bez brige o posljedicama.
Ironično, slična kritika počinje da se odnosi i na pokrete koji su do nedavno bili dio emancipatorskih borbi. Neki od njihovih lidera, dok dovode u pitanje legitimnost i efikasnost institucija, istovremeno se čvrsto oslanjaju na državni aparat, cenzuru, bezbjednosne politike i kriminalizaciju—promovišući javna, društveno-mrežna i stvarna linčovanja. Populistička desnica, koja se bori protiv „političke korektnosti“, tako postaje ogledalo onoga što neki i dalje smatraju „ljevicom“.
Ključno je naglasiti da se neuspjeh određenih struja vouk „progresivizma“ ne može suprotstaviti usvajanjem desničarske retorike o etičkim i identitetskim pitanjima, kao što je primjetno kod stranke BCV Sahre Vagenkneht u Njemačkoj. Jedini način da se ovaj diskurs ospori jeste da ga se nazove onim što jeste: politika zasnovana na identitetu ima potencijal da postane konzervativna i reakcionarna. Stoga je hitno potrebno predstaviti emancipatorsku, materijalističku i univerzalističku političku alternativu.
Kao rasijalizovana žena iz nesigurne radničke imigrantske pozadine, feminizam i antirasizam bili su prirodni putevi preživljavanja. Ali ove borbe imaju smisao samo u okviru šire odbrane socijalizma. Za svijet kakav je zamišljala Roza Luksemburg—gdje smo socijalno jednaki, ljudski različiti i potpuno slobodni.
Marsela Učoa je brazilska pravnica i filozofkinja na Univerzitetu u Koimbri, kao i ljevičarska aktivistkinja i komentatorka u Portugalu.
Izvor: Z Network
