Pjesnik Ranko Radović, koji je više od dvije decenije živio i stvarao u Torontu, preminuo je juče u 72. godini
Radović je započeo novinarsku i književnu karijeru u Crnoj Gori, a u Kanadi je nastavio da piše poeziju. Autor je više od 15 knjiga poezije među kojima su sonetni vijenci Sretilje, Hristanište, Nježje, Strahor, Vučica i druge.
Autor je više od 15 zbirki poezije među kojima su sonetni vijenci „Sretilje“, „Hristanište“, „Nježje“, „Strahor“, „Vučic“…
Za svoje stvaralaštvo je dobio više priznanja i nagrada među kojima su i međunarodna nagrada „Zlatni vitez“, ruskog nacionalnog priznanje „Imperijalna kultura“ koje nosi ime Eduarda Volodina, Jesenjinova zlatna jesen, zlatna medalja Mihail Ljermontov i drugih.
Nosilac je Viteškog krsta i zlatnog ordena Sergeja Jesenjina i Zlatnog ordena za zasluge Rusiji i Saveza pisaca Ruske Federacije.
Pjesme su mu objavljene u više od 50 antologija i prevođene na mnoge jezike između ostalih na engleski, ruski, španski, njemački i poljski jezik.
Izvor: Dan
Na Đapanovom Grobu u Banjem Selu kod Bijelog Polja danas su sahranjeni zemni ostaci Ranka Radovića, koji se upokojio u Gospodu 30. jula 2023. godine u 72. godini života.
Opijelo su služili Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije i Njegovo preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije, uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke.
Mitropolit Joanikije je, obraćajući se ožalošćenoj porodici, rodbini i prijateljima upokojenog, kazao da je naš dragi u Hristu brat Ranko Radović bio blizak svakom čovjeku, ne samo porodici i bratstvu Radovića. Bio je čovjek vedrog lika i tu vedrinu je sačuvao i sa njome danas izlazi pred lice Božije:
“A ta vedrina jeste njegov pjesnički talenat, koji je nesporno imao i umnožio Bogu na slavu, njegova dobrota i čestitost, ali ponajviše njegova hrišćanska sveta pravoslavna vjera, koju je imao u svome srcu i koju je kao oganj božanski raspaljivao u svojoj duši te je zasvijetlila kroz njegovu poeziju.”
Osvrnuvši se na njegov životni put, Visokopreosvećeni je kazao da se Ranko, za razliku od mnogih koji kada odu u daleki svijet, počinju polako da zaboravljaju svoj zavičaj, a njihove porodice sve više, iako je bio mlad kada je otišao preko okeana, gdje se dobro ukorijenio, ipak nije poistovijetio sa tim moćnim i bogatim zapadnim svijetom, nego je sa još većom odgovornošću kao Srbin i kao pjesnik, osjetio da treba da umnoži svoju ljubav prema zavičaju i prema svom srpskom rodu i prema svom srpskom jeziku i srpskoj poeziji.
“On je kao i ostali pjesnici, stvaraoci, pjevao iz svoga talenta, ali je isto tako pjevao iz svoje vjere i zato je njegova poezija, kao nebeski dašak, svima bliska. Dao je, naravno, veliki doprinos srpskoj poeziji svojim djelom, ali njegova poezija je, zato što nas nosi taj sveobuhvatni božanski dah, koji je on razvijao, postala bliska i razumljiva i drugim narodima i prevođena na toliko stranih jezika. On je bio po svemu jednostavan čovjek, svima nama blizak, ali isto tako i tajanstven i jedinstven čovjek u našem vremenu”, besjedio je nad odrom upokojenog Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Po njegovim riječima, Ranko je bio čovjek slobode, slobodne misli i riječi i u tom pogledu je bio pravi Srbin, a to se naročito projavilo onda kada je zapadna moćna sila izvršila agresiju na Saveznu Republiku Jugoslaviju:
“On je upravo iz tog zapadnog svijeta progovorio, i njegov glas se čuo kao grom, ne samo na Zapadu nego i ovdje kod nas, da nas ohrabri da neko ko pripada makar po mjestu tom zapadnom svijetu, jer je Ranko tada živio u Torontu, ima hrabrosti da okupi srpski narod i da ga predvodi, da se čuje glas Srba u Kanadi i u Americi. On je u tom pogledu sigurno jedan od najzaslužnijih Srba iz naše dijaspore i to je njemu kao čovjeku slobode i kao pjesniku, a posebno kao Radoviću, i pripadalo.”
Vladika je naglasio da je odlazak Ranka Radovića za porodicu veliki gubitak i velika žalost, kao i za sve danas sabrane, ali da se može reći da je Ranko otišao srećan i da bi svako mogao da poželi takav kraj, jer je, hvala Bogu, ostavio punu kuću, svu svoju djecu, suprugu, unučad, živu i zdravu i na pravom Božijem putu:
“I on je svoju službu ovdje svome rodu i svojoj Crkvi obavio časno i pošteno i izlazi pred lice Božije svijetloga lika, koga će Gospod prepoznati, u to smo potpuno uvjereni, kao svoga vjeronoga slugu i primiće ga sa riječima: Dobro, slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, a to malo je ovaj život i ovaj svijet, nad mnogim ću te postaviti“, kazao je Vladika, primjetivši da je iz njegove generacije malo ko krenuo tako iskreno i do kraja Božijim putem kao što je Ranko Radović, sa tolikim žarom i tolikom ljubavlju prema svojoj Crkvi i prema svome rodu i svojoj otadžbini, što je i potvrdio od početka do kraja svojim životom i dobrim djelima.
Na kraju Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je kazao, obraćajući se čestitoj ožalošćenoj porodici, da imaju zbog čega da budu ponosni, kao što stara antička mudrost kaže da se može reći za bilo koga čovjeka na ovome svijetu, da je srećan tek kada ode iz ovoga života:
“To se može reći za Ranka Radovića, koji je bio glava svoje porodice, a danas odlazeći u naručje Božije ostavlja veliki zalog i veliko nasledstvo i zato treba da mu budete blagodarni i da budete srećni što ste imali takvoga Ranka i što ste imali takvoga muža, roditelja, đeda, brata i sve što ide po redu. Neka ga Gospod nagradi za njegovu ljubav, za njegovu dobrotu i čestitost, neka ga prepozna po svome daru koji mu je dao kada ga je poslao u ovaj svijet, a koji je on umnožio kroz poeziju, i neka ga nastani u svome vječnome i neprolaznome Carstvu. Amin, Bože daj!”
Besjedama su se od upokojenog brata Ranka Radovića oprostili Novica Đurić, Miladin Joksimović, Anastasije Radović i Batrić Babović.
+++
Ranko Radović je više od dvije decenije živio i stvarao u Torontu. Novinarsku i književnu karijeru započeo je u Crnoj Gori, dok je u Kanadi nastavio da piše poeziju. Autor je više od 15 knjiga poezije među kojima su sonetni vijenci “Sretilje”, “Hristanište”, “Nježje”, “Strahor”, “Vučica” i druge. Pjesme su mu objavljene u više od 50 antologija i prevođene na mnoge jezike, između ostalih: na engleski, ruski, španski, njemački i poljski jezik.
Za svoje stvaralaštvo je dobio više priznanja i nagrada među kojima su i međunarodna nagrada “Zlatni vitez”, rusko nacionalno priznanje “Imperijalna kultura” koje nosi ime Eduarda Volodina, Jesenjinova zlatna jesen, zlatna medalja Mihail Ljermontov i druge.
Vesna Dević/Mitropolija
Foto: Nikola Joksimović
